Riječ atentat je poslednjih mjeseci u fokusu crnogorske i svjetske javnosti. Bivši predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, obavijestio je javnost da mu se sprema atentat, a samo dan kasnije pokušaj atentata je preživio bivši američki predsjednik i sadašnji predsjednički kandidat, Donald Tramp. U maju je pokušaj atentata preživio i slovački premijer Robert Fico.
Atentati se u većini slučajeva događaju u državama gdje postoji velika polarizacija društva o pojedinim političkim pitanjima. Kao atentatori se nekad javljaju pojedinci, a ponekad i dobro organizovane kriminalne grupe.
Bivši crnogorski predsjednik je od strane njegovih kosovskih prijatelja navodno obaviješten da mu se sprema atentat, a kao potencijalni atentatori javnosti su navedena NN lica iz jedne susjedne države.
Odmah potom se oglasila i njegova bivša partija – Demokratska partija socijalista (DPS), tražeći da se navodi ispitaju. Nedugo zatim, Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) obavijestila je Upravu policije da su dobili operativni podatak da se priprema ubistvo Đukanovića.
ANB je prema nezvaničnim podacima prije tri dana dobila taj podatak u kojem se navodi da jedna organizovana kriminalna grupa sa Kosova, koja svoje krake ima i u Albaniji, navodno priprema da izvrši atentat na Đukanovića.
Ništa ne bi bilo čudno, da se nije oglasio i bivši predsjednik Albanije Iljir Meta, koji je kao potencijalne atentatore naveo one koji su spremali tzv. državni udar, te one koji žele da mijenjaju granice i koji su ubili bivšeg premijera Srbije Zorana Đinđića.
Svaka informacija da se nekom sprema ubistvo mora se dobro provjeriti, zbog čega između ostalog i postoje tajne službe. Iako službe mogu da zataje, pa i američke CIA i FBI, političari ne bi trebalo da crtaju mete jedni drugima.
Sada kada se Đukanoviću navodno priprema atentat, njegove bivše partijske kolege iz redova DPS-a su zabrinute i osuđuju državne organe i agencije zbog nerada. Međutim, prije četiri godine,
kada su se pojavile informacije da se sprema atentat Milanu Kneževiću (lideru Demokratske narodne partije), tadašnji prvoborci DPS-a su pričali drugu priču.
I Milanu Kneževiću se pripremao atentat
Informacije o pripremi atentata na Milana Kneževića, imaju za cilj “podsticanje nepovjerenja u državu i institucije” – to je, pozvavši se na procjene nadležnih organa, napisao premijer Duško Marković u odgovoru tadašnjim članovima skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Andriji Mandiću, Nebojši Medojeviću i Predragu Bulatoviću.
“Primio sam vaše obraćanje kojim zahtijevate moje postupanje povodom medijskih objava čiji sadržaj govori o pripremi atentata na poslanika Demokratskog fronta Milana Kneževića. Koristim priliku da vas obavijestim da su nadležni državni organi već primili ovu medijsku informaciju i da se istom bave u okviru svojih zakonskih nadležnosti. Iako se po procjenama nadležnih organa radi o informaciji čiji je cilj podsticanje nepovjerenja u državu i institucije, i vaše obraćanje sam uputio ovim organima, kako bi preduzeli sve mjere i radnje iz svoje nadležnosti, a radi utvrđivanja činjenica i eventualne ugroženosti poslanika Milana Kneževića”, pisalo je u Markovićevom odgovoru poslanicima tadašnjeg Demokratskog fronta.
Čudna je bila retorika tadašnjeg premijera iz redova DPS-a, koji se u međuvremenu osamostalio i postao lider Stranke evropskog progresa (SEP).
Za njega i njegovu tadašnju partiju, informacije da se priprema atentat na Kneževića su imale samo za cilj narušavanje ugleda i povjerenja u institucije, koje su inače u velikoj mjeri bile pod kontrolom mafije.
U državi Crnoj Gori ranije su bili bitni samo životi DPS glavaša i istaknutih članova, dok je strah za život ostalih pojedinaca, a pogotovo opozicionih lidera, bio neopravdan.
DPS i dalje živi u prošlosti, pa građanima želi da predoči da nova vlast radi što su radili i oni.
S obzirom na to da ANB još uvijek nije u potpunosti reformisan, DPS ne bi trebalo da se brine za život Mila Đukanović.
Ipak, iz DPS-a navode da je Agencija za nacionalnu bezbjednost, po sopstvenom priznanju, danima imala u posjedu opetativne informacije da se na predsjednika Đukanovića priprema atentat, ali sa njima nije upoznala Upravu policije, već je to učinila tek nakon što je informacija objavljena u medijima.
Činjenica koju zanemaruju u DPS-u je i ta da bi ANB reagovala da je Đukanovićev život bio zaista ugrožen, a pogotovo i to da bi DPS kadrovi odmah dostavili informacije svom nekadašnjem vođi.
U DPS-u navode i: „ono što je posebno nevjerovatno u čitavom slučaju je da je u petak održana sjednica BOK-a (Biroa za operativnu koordinaciju) čija je uloga upravo koordinacija između organa koji se bave sektorom bezbjednosti, a da atentat na bivšeg predsjednika države nije ni pomenut – iako su direktor ANB i UP sjedjeli jedan do drugog, o čemu govore i fotografije sa navedenog sastanka?!“
Danijel Živković i družina sklona teorijama zavjere, i ovog puta su pokušali da ubijede crnogorske građane da državne institucije ne rade ažurno i profesionalno kao u doba vladavine DPS-a, te da je Đukanović ugrožen, kao i sama država.
Ipak, najbolje bi bilo da ostavimo nadležnim organima da rade svoj posao, što je poznata floskula koju često koriste mnogi crnogorski političari.
Zbog čega DPS sada odjednom više ne vjeruje nadležnim organima? Pa odgovor je jasan, jer nadležni organi više nijesu pod potpunom kontrolom te partije i njenog nekadašnjeg šefa. Međutim, Živković i ostali borci za demokratsku i evropsku Crnu Goru ne bi trebalo da se opterećuju stanjem u ANB-u, Upravi policije i ostalim državnim organima, jer stanje može biti samo bolje od onoga kada su sve državne insititucije bila pod komandom jednog čovjeka i partije.
Sada bi neko iz Vlade Milojka Spajića, ili sam Spajić mogao da izjavi ono što i Duško Marković krajem maja 2020. godine, kada su postojale informacije da se sprema atentat na Milana Kneževića:
„Koristim priliku da vas obavijestim da su nadležni državni organi već primili ovu medijsku informaciju i da se istom bave u okviru svojih zakonskih nadležnosti. Iako se po procjenama nadležnih organa radi o informaciji čiji je cilj podsticanje nepovjerenja u državu i institucije, i vaše obraćanje sam uputio ovim organima, kako bi preduzeli sve mjere i radnje iz svoje nadležnosti…“
I na kraju, razumljivo je da je Đukanovića vjerovatno strah za sopstvenu bezbjednost, jer život koji je vodio tokom svoje političke karijere moguće da je rezultirao stvaranjem mnogih neprijatelja i neraščišćenih računa. Zbog nemogućnosti kontrolisanja bezbjednosnih službi i pravosuđa, Đukanović više ne može da računa na onaj vid zaštite i tajnih podataka kojima je imao pristup tokom svoje tridesetogodišnje vladavine.