KAD SE DAN-u SMRKNE

Piše: Emilo Labudović

Neko je davno rekao: istina će nas ubiti, ali istina će nas spasiti. Oni koji su istrajavali na istini iskusili su oboje. Cijena je često bila prevelika, nerijetko plaćana je glavom, ali unutrašnji mir i mogućnost da se bez prezira pogleda u ogledalo bile su dovoljna satisfakcija.

O uređivačkoj politici i profilaciji DAN – a odavno ne znam ništa jer ne pamtim kad sam ga čitao zadnji put, ali pouzdano znam da to više nije novina u čijem sam stvaranju i rađanju i sam učestvovao. Zamišljena i koncipirana da bude glas jedne druge i drugačije Crne Gore, koji će istinom osvetljavati informativni mrak koji su širili državni i prodržavni mediji, DAN je jedno vrijeme bio poslednja odbrana i jedini prozor kroz koji se moglo disati punim plućima. Doda li se tome i legendarna „Medija“ – restoran u sklopu kuće koja je kupljena za novinu, bile su to jedine oaze u pustinji zvanoj Podgorica, okupiranoj i zaposjednutoj Milovim falangama svih mogućih profila.

Brojni pregaoci, od kojih posebno izdvajam počivše Vlada Ašanina i dr Nova Vujoševića, činili su sve da DAN stane na noge i opstane. I opstao je. Šta je poslije bilo – bilo je, i to je već istorija, ali DAN odavno nije više DAN. Ali, rekoh da se valja držati one čuvene kako „obućar ne bi trebalo da sudi dalje od cipela“ i da nije fer i nije profesionalno prosuđivati o novini koju ne čitam. I neću. Nešto sasvim drugo me je ponukalo na ove redove koje, priznajem, ispisujem teška srca, jer o prvim ljubavima se nikad ne govori loše. A DAN je bio moja prva profesionalna ljubav. To „drugo“ izazvalo je par informacija o prilično bahatom ponašanju sadašnjih „vlasnika i suvlasnika“ DAN – a i članova njihovih porodica.

Čitalac će primijetiti da sam vlasništvo nad DAN – om stavio pod navodnike. Sa pravne strane gledano, možda se tom „vlasništvu“ ne može prigovoriti, ali postoji i ona druga strana – moralna i pred Bogom ispravna. A baš ta je više nego sporna, jer je neporeciva istina da SVE ČIME DANAS RASPOLAŽU I DIJELE SUVLASNICI DAN – a POKLON JE DRŽAVE SRBIJE, SOCIJALISTIČKE PARTIJE SRBIJE I NJIHOVOG PREDSJEDNIKA, SLOBODANA MILOŠEVIĆA. I da podvučem: bukvalno sve. Od papira, olovaka, kompjutera, namještaja, kuće, štamparije, opreme ta radio – stanicu, plata za tada zaposlene, plaćeno je i finansirano sa pomenute adrese. Bila je to ne dar pojedincima već bratska i koaliciona pomoć patriotskoj Crnoj Gori okupljenoj oko tada patriotske i jedinstvene SNP, predvođene pokojnim Momirom Bulatovićem.

Ta pomoć je nastavljena i onda kada, je mutnom igrom njenih potpredsjednika, sa čela SNP ucijenjen i prosto otjeran predsjednik Bulatović i započet politički i moralni strmoglav partije koji se, evo, dovršava ovih dana. Na oči potpisnika ovih redova, a u prisustvu još sedam članova Predsjedništva Narodne socijalističke stranke, partije koju je osnovao Momir, Dušku Jovanoviću je izbrojano 167 hiljada maraka sa motivacijom da otkupi prizemlje kuće u kojoj je poslovao DAN, kako bi im bila omogućena normalna komunikacija. Tih sredstava, takođe poklona SPS i Slobodana Miloševića, NSS i Momir su se odrekli usred parlamentarnih izbora 2002. godine, žrtvujući kampanju i ostavši, opet mutnom igrom i kombinatorikom na liniji SNP – DPS, bez parlamentarnog statusa. Tada nam je Momir obrazložio i dodatni motiv da se odreknemo tih para time što bi te dvije prostorije u prizemlju kuće mogle da posluže kao kancelarijski prostor za Stranku. Kada je, nakon fijaska na izborima, Stranka ostala bez adrese, iz DAN – a smo tada vraćeni, zajedno sa paketima, uz obrazloženje da je to sada – NJIHOVO!!!

S dubokim osjećajem odgovornosti i pijetetom prema počivšima, ali opet ISTINE radi, slogana iza kojeg je i dušom i djelom, stajao do zadnjeg časa, moram i da kažem da je tom istom Momiru iz DAN – a, neotvorena, vraćena koverta u kojem je bila njegova rada knjižica, i molba Stranke, da mu se poveže radni staž. A podsjećam, Momir Bulatović je, osim što je bio utemeljivač DAN – a, bio i jedan od najboljih i najpismenijih novinara koje je Crna Gora ikada imala. Međutim, njegovo umijeće nije bilo ni dovoljno dobro a ni poželjno za, slobodno mogu da kažem, drugi novinarski ešalon koji je uređivao i produkovao DAN.

Znam da se ova istina nekima neće dopasti, ali svrha istine i nije da se dopadne. A ovoj istini svjedočim iz prvih redova. I ne bih na nju podsjećao da me duša ne zaboli kad vidim kako se danas razmeću, grade i razgrađuju, psuju i pljuju, sadašnji „vlasnici“ koji prije tog „vlasništva“ nijesu imali ni pepela na onoj stvari. I, mada znam da to nije ni prva ni jedina otimačina i marifetluk u Crnoj Gori koja je, uostalom, na istom principu cijela razgrabljena i privatizovana, ne mogu da oćutim. Ne mogu, jer i danas, a tako ću i do svog kraja, osjećam najdublje poštovanje i divljenje prema dvojici najvećih Crnogoraca ovoga vijeka – Slobodanu Miloševiću i Momiru Bulatoviću. Namjerno ističem da su se izjašnjavali kao Crnogorci, ali sa dubokim osjećajem za svoje srpske korijene i nepodijeljenom ljubavlju za oba dijela podijeljenog naroda. I samo me bogobojažljivost i neka jeza koja mi se uvijek javi u grudima kad samo i pomislim na to, sprečava da podsjetim na onu narodnu kako je „oteto“….

Istina će nas ubiti, istina će nas spasiti. Bože, spasi nas grešne, i oprosti nam grijehe naše. Amin!!!