Piše Bobo Denda
Dok Washington objavljuje novu Nacionalnu bezbjednosnu strategiju i tiho oživljava jednu staru, gotovo arhaičnu ideju — Monroeovu doktrinu — svijet ulazi u fazu geopolitičkog preraspoređivanja čije posljedice Evropa tek počinje da naslućuje. Ono što smo nekada zvali transatlantskom stabilnošću danas izgleda kao krhka arhitektura koju drže navike, a ne uvjerenja.
Američka politička filozofija, u svom izvornom obliku iz 1823, bila je jednostavna: Zapadna hemisfera je naša zona odgovornosti, Evropa neka vodi ratove sama. Dvije stotine godina kasnije, ista logika se vraća pod modernim parolama — „burden-sharing“, „realignment“, „povratak unutrašnjim izvorima moći“. Ali suština ostaje identična: Amerika redefiniše prioritete i prestaje da bude refleksni garant evropske bezbjednosti.
To nije hir jedne administracije, nego simptom dubljeg pomjeranja sile: SAD svoju stratešku pažnju prebacuju na Kinu, a Evropu tretiraju kao područje u kojem bi saveznici konačno trebalo da prestanu da budu korisnici, a počnu da budu učesnici.
Slabljenje osovine Berlin–Washington nastavlja se, sada već bez pretjerane dramatike — više niko i ne očekuje automatsku usklađenost. Njemačka se i dalje oporavlja od sopstvene naivnosti prema ruskom gasu, Francuska pokušava da pronađe globalnu ulogu u multipolarnom svijetu, dok istočna Evropa pojačava pritisak u pravcu tvrde linije prema Rusiji. Rezultat je politička disharmonija koja EU ne čini slabom po snazi, ali je čini nemoćnom po volji.
Evropa je ostala ekonomski prostor koji pokušava da živi kao geopolitički akter. Ambicija postoji, ali to nije dovoljno. Nedostaje još nekoliko stvari, odlučnost I jasna strategija prije svega. EU se u krizama redovno konsoliduje, ali rijetko vodi. Ona upravlja, reguliše, subvencioniše — ali ne oblikuje globalna pravila igre.
U trenutku kada se SAD djelimično povlače, Evropa nije ponudila zamjenu. To je ključni paradoks: nikada se nije više govorilo o „strateškoj autonomiji“, a nikada nije bilo manje stvarne političke moći.
Iako se NATO i dalje predstavlja kao monolit, realnost je drugačija. Alijansa funkcioniše, ali više ne funkcioniše podrazumijevano. Konsenzus se kupuje, a ne pretpostavlja‚, dakle stigli smo od “svetinje” do “računice”. Američka poruka — da će saveznici morati da plate više i garantuju više — ne znači raspad NATO-a, ali znači kraj iluzije o bezuslovnom transatlantskom jedinstvu.
U tom procesu, Evropa se opet našla nespremna. Nije razvila sopstvene odbrambene kapacitete koji bi mogli da ublaže američko povlačenje, a nije razvila ni političku infrastrukturu koja bi mogla da iznjedri jedinstvenu, autonomnu strategiju. NATO ostaje tu — ali kao instrument u kojem Amerika sve manje želi da bude nosivi stub.
Ironično, slabljenje Zapada kao političke cjeline ostavlja prostor upravo Rusiji, sili koja je svojim ratom ubrzala raspad starih geopolitičkih refleksa. Rusija danas možda nije mnogo jača vojno ni ekonomski, ali jeste jača politički — jer igra protiv protivnika koji je fragmentisan. Kada je EU podijeljena, a SAD strateški gledaju na Pacifik, Rusija više nije izolovani agresor, već nezaobilazan faktor.
Još je važnija promjena u američkoj percepciji: Rusija se u novoj strategiji više ne opisuje kao egzistencijalna prijetnja, već kao regionalni remetilac, problematična, ali upravljiva sila. To nije poklon Kremlju, nego rezultat hladne logike: Amerika ne može voditi dva hladna rata istovremeno. Ako Rusiju definišeš kao neprijatelja na nivou Kine, ti cementiraš osovinu Moskva–Peking. Ako je spustiš za jedan stepen — stvara se prostor za balansiranje.
Drugim riječima: Washington ne želi jaku Rusiju, ali želi Rusiju koja nije kineski satelit. A to je već prostor u kojem Rusija može da profitira diplomatski, ekonomski i strateški, uprkos vojnim ograničenjima.
A Kina, ta zemlja je stvarni horizont američke strategije
Da bi se razumjelo zbog čega Amerika mijenja ton prema Rusiji, treba pogledati ka Pekingu. Kina je jedina sila koja može da ugrozi američki primat u tri ključne oblasti — ekonomskoj, tehnološkoj i vojnoj. Za razliku od Rusije, kineska moć raste organski, dugoročno i sveobuhvatno.
SAD više ne žele da guraju dvije velike sile, jednu drugoj u naručje. Rusija je u očima Washingtona sve manje “neprijatelj”, a sve više geopolitička varijabla, sila čiji položaj i raspoloženje mogu ubrzati ili usporiti kinesku ambiciju.
U toj jednačini Ukrajina postaje sredstvo, a ne cilj; Evropa postaje krilo, a ne jezgro; a Rusija — uprkos sopstvenim slabostima — postaje figura koja može ljuljati ravnotežu.
Geopolitika danas nije svijet blokova, već svijet promjenljivih osovina i privremenih simbioza. Monroeova doktrina je simbol tog povratka u realpolitiku: svaka sila brine prije svega o sebi i svom okruženju. Ali u tom novom starom poretku Evropa je ostala na pola puta — između želje da bude igrač i sklonosti da bude administrativni prostor u tuđim strategijama.
Amerika, dakle, ulazi u fazu selektivne globalne odgovornosti, Kina u fazu globalne ambicije, a Rusija u fazu strpljivog čekanja na pukotine u zapadnim strukturama. Ko će profitirati u narednoj deceniji, zavisi od toga ko će moći da iskoristi vakuum.
Za sada — izgleda da je Zapad taj koji se povlači, uslijed sopstvenih slabosti I antagonizama koji su postali njegov najozbiljniji I najopasniji protivnik.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
