Piše: Momo Joksimović
Sreo sam roditelje koji su skoro izgubili svoje dijete.
Kakvo je njihovo srce, duša.
Roditelj koji izgubi dijete nije isti čovjek—to je duša koja nastavlja da živi, ali sa tišinom u srcu koju ništa ne može ispuniti.
Kad roditelj izgubi dijete, svijet prestaje da ima oblik. Nebo više nije visoko, ni zemlja čvrsta—sve se sruči u jednu tišinu, nepodnošljivu tišinu. To je bol koji se ne može objasniti, niti tuga koja ima kraj. To je rana koja diše, koja svakog jutra ponovo otvori oči zajedeno s roditeljem.
Ništa bolnije nema. Nema riječi koje mogu obuhvatiti tu prazninu, niti suze koje mogu isplakati sve što je izgubljeno. Roditelj tada ne sahranjuje samo dijete—sahranjuje dio sebe, svoje snove, svoje nade, svoje sjutra. Svaka uspomena postaje nož, a svaka tišina vapaj.
Srce kao da se cijepa na dva dijela—jedan koji ostaje da kuca, i drugi koji odlazi zajedno sa djetetom. Pluća kao da zaborave kako sada dišu, jer svaki udah nosi težinu nepodnošljivog gubitka. Čovjek poželi da stane, da se ugasi, da ne osjeća –jer je bol veći od svake snage.
I onda , u tom mraku, ostaje samo jedno—ljubav. LJubav koja ne nestaje, koja ne umire,koja prkosi i smrti i vremenu.
„Dijete moje“, šapuće roditelj u tišini, ako te više ne mogu držati za ruku, nosiću te u srcu. Ako te više ne mogu zagrliti, grliću te mislima. Ako te više ne mogu vidjeti, gledaću te u svakom sunčevom zraku, u svakoj noći punoj zvijezda.
Opraštaj roditelja od djeteta nije kraj—to je najteži razgovor bez odgovora. To je vječna težnja, vječna veza koja ne puca ni kada život stane.
I možda roditelj nastavi da živi, da korača da govori…ali nikada više nije isti. Jer dijete ne napušta roditelja—ono ostaje , duboko urezano, kao bol, kao ljubav, kao dio duše koji će zauvijek nedostajati.
Kad majka izgubi dijete, njene misli ne teku—one se raspadaju. U njoj se sudaraju patnje bez odgovora. „Zašto baš moje dijete“. Zašto ja da živim, a ono da ode. Svaki trenutak se vraća unazad, svaka sitnica postaje teret. Sjeća se prvog plača, prvog koraka, prvog „mama“—i sve to odjednom postaje bolnije nego ikad.
Ona često govori u tišini, kao da će je dijete čuti :“ Gdje si dušo moja. Da li ti je hladno. Jesili sam. Ja sam ovdje…Ja sam tu , samo ti dođi…“
Njena tuga je glasna unutra, a nijema spolja. Ona plače i kad nema suza. Ona živi , ali kao da je pola nje otišlo zauvijek.
Majka često krivi sebe. Preispituje svaki trenutak, traži greške u sebi, u sudbini, u svijetu. NJena ljubav ne prestaje—ona se samo pretvara u bol koji traje.
Otac, s druge strane, često ćuti. Njegov bol je dubok, ali skriven. On pokušava da bude stub, da ne slomi i ono što je ostalo. Ali u njemu, isto tako , sve puca.
Možda ne govori mnogo, ali kad ostane sam, on šapuće: „Sine…kćeri…oprosti što te nisam mogao zaštititi. Da sam mogao, ja bih otišao umjeto tebe“.
Otac često nosi bol u tišini , u pogledu koji odlazi negdje daleko, u rukama koje više nemaju koga da zagrle. On možda ne plače pred drugima, ali njegovo srce plače bez prestanka.
I majka i otac gube isto—dio sebe koji se nikada ne može vratiti. Samo što majka taj bol iznosi kao ranu koja krvari, a otac ga čuva kao ranu koja nikad ne zarasta.
A u toj tišini, u tom nevidljivom prostoru između riječi , oboje govore isto:
„Volimo te. Zauvijek. I čakamo te –u svakom dahu, u svakom danu koji dođe“.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
