KAD RAZUM POTAMNI

Piše Emilo Labudović

Stara je istina, stara taman koliko i ratovanje, da je istina prva žrtva svakoga rata. A kad istina pogine, kad zacare laž i spinovanje, onda odmah za njom u strmoglav ode i zdrav razum i počinje da narasta ambijent u kojem se božje zore ne zna ko koga, zašto i kako. Odlazeći (hvala Bogu) predsjednik SAD, Bajden, dao je „zeleno svjetlo“ da Ukrajina uzvrati Rusiji dalekometnim i krstarećim raketama. Ne osporavajući Ukrajini pravo da se brani, ova „dozvola“ za dalekometno ubijanje, u kontekstu realnog stanja i prilika, ravna je dozvoli za samoubistvo. A prilog više tvrdnji da se u ratu, kakav god i s kim god da je, sa krstarećim ili bez njih, raskrsti sa poslednjim zrnom zdrave pameti, jeste stav onog nesrećnog Žozepa Borelja, potpredsjednika Evropske komisije, koji se, kao kuče u liftu, obradovao odlukom senilnog starca koji, na žalost, još uvijek drži prst na „crvenom dugmetu“!

Floskula da put do svjetskog mira vodi samo preko poraza Rusije, a što bi, više nego je sigurno, dovelo do sveopšte kataklizme iz koje niko ne bi izašao kao pobjednik, samo je providna maska za glavni cilj rata. Rata koji Ukrajinu, koja je, kao zamorče, gurnuta u neravnopravan obračun, neće učiniti pobjednicom (a po Borelju, Bajdenu, Šolcu i ostalim dirigentima ratnim orguljama i ne mora), već u sebi krije nikad ugaslu želju Zapada da Rusiju, Pravoslavlje i Istok, šta god on značio, konačno vidi na koljenima. Ali, duhovi Napoleona, Hitlera i mnogih drugih, čudom se ne mogu načuditi kako ovovremenim nasilnicima njihovi primjeri nijesu dovoljni da se urazume.

Možda je poređenje pretjerano, ali i u međuljudski razračunavanjima istina gine i prije prvog „metka“. Izbori, naročito ovi naši, su više nego očigledan dokaz ovoj tvrdnji. Pljunuti drugoga, proglasiti ga svim i svakakim, iznijeti mu i kvaran zub u javnost, zakleti se da sa tim i takvim neće ni po koju cijenu… matrica je na kojoj istrajavaju manje – više svi izborni akteri. Pošto nas, na sreću ili nesreću, nema koliko i Kineza, svaka kombinacija se uglavnom svede na to da nema učesnika dovoljno jakog da povede pobjedničko kolo. I da se, bez onih sa kojima se neće ni po koju cijenu, vlast ne može sklopiti i organizovati. Pogotovo ne u situaciji kad se stranke i programi svedu na ličnost i pojedinca, nedoraslog liderskoj poziciji, pa se to pokušava nadomjestiti tvrdoglavošću i ucjenama.

Budva je u nedelju pokazala svu pogubnost političkog koncepta gdje liderstvo, stvarno ili naduvano, zamjenjuje programe, a odgovornost za obećano traje samo do brojanja glasova. Izborni rezultat dao je skoro u dlaku istu situaciju, situaciju krajnje netrpeljivosti, iz koje se pokušalo izaći novim biranjem. I sada, kao i u Podgorici, Kotoru, Beranama, Šavniku, Nikšiću… imamo iste, na krv posvađane, aktere sa skoro istim odnosom snaga. A u takvoj situaciji kombinatorika koja daje održivu vlast ravna je nerešivoj jednačini sa hiljadu nepoznatih. I tako, jovo nanovo, sve iz početka, bez kraja i konca.

Politička nezrelost, prisvajanje politike, stranke i programa kao lične svojine, starodužine, što lične što političke, ma koliko se puta birali i razabirali, za rezultat će uvijek imati dug period političkog pregovaranja i trgovine, sa novim izborima kao konačno/beskonačnim rešenjem.

Tom i takvom doživljaju politike i izbora i izostanku rešenja koje se u normalnim državama nakon biranja uvijek očekuje, najviše je doprinio više personalni nego politički sukob, u svim svojim oblicima i nijansama, između Milatovića i Spajića. Taj sukob je, recimo, pružio šansu da dva nezrela, kratkosuknja i kratkopametasta (u svakom pogledu) curetka sruše vlast u Podgorici, nakon čega je počelo da puca po šavovima širom Crne Gore. Do mjere da je vlast i na državnom nivou – na staklenim nogama. Istovremeno, ovaj sukob je nadobudnim fićfirićima, sa mandatom, dva, kapacitet ucjenjivanja i zahtjeva van svakog razuma, podigao do neuračunljivosti. Kad se svemu ovome dodaju nezavidna ekonomska situacija, ogroman broj građana na ivicu socijalne bijede, briselske ucjene i potražnja apsolutne poslušnosti, često na ivici imbecilnosti, ispada nekako da smo uvijek džabe krečili. I da smo DPS-u, političkoj lešini, koja je u avgustu 2020, položna na pleća, ponovo udahnuli vazduha dovoljno da oživi i preživi.

Kao što je narod davno rekao da rat nikome nije brat, pogotovo u političkom obračunavanju, u crnogorskoj situaciji, „kad su braća povadila nože“, kad su pobjednici, umjesto da učvršćuju vlast i poravnavaju teren šenlučili i prangijali do besmisla, teško se dobru nadati. I zato, neka mi ne bude zamjereno, sve me ovo neodoljivo podsjeća na naslov onog čuvenog filma Žike Pavlovića, „Doviđenja u sledećem ratu“! Ili, prevedeno na jezik aktuelne političke situacije, do novog, i to uskoro, viđenja u Podgorici, Budvi, Kotoru, Nikšiću, Beranama… Jer, kad razum potamni a narod se obeznani, ludost zasija punim sjajem.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)