KAD PROLJEĆE ZAKASNI

Piše: Emilo Labudović

Noć je već preskočila onu granicu na kojoj je zima smijenila jesen i poslala je u arhive, hronike i uspomene, i evo se već gnijezdi u krošnji kruške, gole i osakaćene godinama i nemarom. Zaviruje i nasrće na prozore, ostavljajući na njima neponovljive pečate mraza, nedokučive i najpreciznijim crtačima arabeski. Nebo je modro, duboko i ozvjezdano, a mjesec, sjajan i tanak srp, nalik velikoj zagradi u tekstu, mrzne nad Golešom.

Počinje zima, rode moj, duga i hladna, bremenita neizvjesnošću i strahovima, zima koja po mnogo čemu liči na one ratne i poratne, zime gladi, smrzavanja, mraka i smrti. I, mada je u sobi toplo i puno svjetla, sjenke onog unutrašnjeg mraka, crnjeg od ovog iza prozora, plešu zaumom i izazivaju jezu.

Sa televizora, jedinog glasa u ovom beskrajnom moru sleđene tišine, teče jednolična rijeka plitkih riječi, objašnjenja i obećanja, već toliko puta čuvenih da slušaoca ostavljaju ravnodušnim i prepuštenim onim unutrašnjim glasovima koji vibriraju i talasaju mozgom. Čak je i pogled na ekran, na kojem se smjenjuju slike raspojasane, ostrašćene i prijeteće gomile, naviknut na već toliko puta viđeno, nekako staklast i mutan, kao kataraktom zamagljen.

Blagoglagoljaju neki koji traže i ovo i ono, uglavnom ono isto koje, koliko do juče, nijesu davali onima od kojih to isto sada ištu. Cirskuska predstava u kojoj dominiraju nedovoljno uvježbani žongleri, klovnovi i gutači hladne vatre. A onda, kao prasak groma, jednoličnost prizora prekinu i raskomada glas jednog od ključnih aktera ove jeftine koreografije koji, na pragu tek probuđene zime, Crnoj Gori najavi – PROLJEĆE!!!

I, odjednom, sobom, ispunjenom ćućorenjem rasplamsalog „smederevca“, kao da prohuja vihor sjeverca od kojeg jednako mrznu i duša i tijelo. Jer, iz sjećanja izroniše brojna „proljeća“, „obučena“ u razne toge i dresove, od purpurnih, ljubičastih, žutih… Sjećanje na niz spolja uveženih i dirigovanih državnih udara, kodno šifriranih terminom „arapsko proljeće“, Ta „proljeća“, započeta u Tunisu, onda, poput cunamija, širena preko Egipta, Libije, Bahreina, Jemena, Alžira, Jordana, Omana, Džibutija, Iraka… zaključno sa ukrajinskim Majdanom, ostavila su pustoš, nedefinisanu vlast, nasilje, tragove fašizma, glad, bijedu, emigrante, smrt… Samo su naftne korporacije moćnih država postale stvarni gospodari „proljećem“ usrećenih država i njihovih resursa. Čeka li to Crnu Goru jedno od takvih, već viđenih, buđenja proljeća?

Ali, kao što je svojevremeno pjevao Jesenjin, „izgorelog niko ne zapali“, tako je ravno vicu izvođenje sličnog scenarija u zemlji koja je već opustošena kao najezdom saharskih skakavaca i u očiglednom kolonijalnom statusu. Osim toga, pomenuti kukurikač proljećnog svitanja Crnoj Gori, uzalud plaši mečku rešetom kad one u čije ime kukuriče čak ni poslovično naklonjenja agencija za ispitivanje javnog mnjenja ne može da dovede čak ni do pred prag opredjeljujućeg uticaja. A vođu bi im, tog istog proljeća jedva slijedila četvrtina glasača, čak i onih mahača crveno – zelenim krpama. Pa, u koga se to narečeni glasnogovornik uzda? Oni sa strane koje bi prizvao u pomoć odavno su tu i već im je pun ku…fer i njega i njegovih, i jedva čekaju da ih šutnu na smetlište istorije.
Sipi noć, sve crnja i hladnija, najduža u godini, noć zime, ne samo one kalendarske, noć iz koje se proljeće, čak ni ovo iz arsenala JEFtine propagande i samozavaravanja, ne da ni naslutiti. A oni što ga priželjkuju i kliču mu dodole opet će, kažu, na ulicu, u noć koju ni najžećša ulična rasvjeta, pojačana oskudnom novogodišnjom iluminacijom, ne može da razbistri i provedri povrh Gore nam Crne, najcrnje.

Staropodgoričani bi rekli: „daleko je do murava“, taman onoliko koliko do proljeća iz JEFtinih bisaga, davno izbušenih lažima, prevarama, izgubljenim nadama i iluzijama.