„Kad mi na um pane da je danas Trojičin dan…“

Piše: Želidrag Nikčević

„Dragi Ilija,

Ti mi pišeš da mi je blago što sam amo, a mene kad na um panu trešnje, biži, bob, srdele, skuševi, lice i gofi, dao bih đavolu sva vijeća, velika i mala. Kad mi na um pane da je danas troičin dan, da će se sjutra krsta nositi, kolo voditi, a ja ovdje bez ikoga, kao kukavac, kad mi na um pane sve to, a najviše da sam daleko od prijatelja, svojte i familije, dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva.“

Od rodne Budve do Zadra i Beča, odakle se Ljubiša javlja Račeti („kao kukavac“) – to je lutanje jedne misli, vjerne i zavjereničke u isti mah. Snalaženje u svijetu bez duše i čuvstva… Lutanje čiji se tragovi, evo, ukazuju sadašnjosti, s onu stranu znanja i diplomatije, u svojoj neuporedivoj manjinskoj snazi – da bi nas preciznije pogodili.

U tradiciju ulazimo kao djeca bojažljivih doseljenika; to više nikad neće biti povratak na sigurno. Iznenada je potrebno naučiti mnoge stvari: granice, konfiguraciju terena, imena susjeda, lokalne predrasude… Datume, običaje, jedinice mjera koje važe samo tu, odavno. A sva ta imena, ti fini označitelji skoro iščezlog primorskog ambijenta – ona se ne uče sama od sebe. Možda ih naše nenaviknuto oko neće ni primijetiti. Kakve se vatre ovdje potpiruju, šta – uprkos svemu – nastavlja da treperi u slojevitom rukopisu Stefana Mitrova Ljubiše?

Njegoševskom stenografijom: pričanje je duši poslastica. Ali – oprez: ne samo poslastica! Ono je takođe skriveni gospodar identiteta zajednice – sve ono što je i danas tu, što možemo detektovati jednim jedinim pogledom niz Boku i Paštroviće. Mi to zaboravljamo jer smo, nažalost, s vlastitom prošlošću povezani sve tanjim nitima. Ne više usmenom tradicijom koja zahtijeva živi dodir s ličnošću (sveštenika, mudraca, pripovjedača), već gomilama otuđenih i nerazumljivih narativa. Šta se tu gubi, šta nepovratno izmiče, znao je – više nego iko – plemeniti zastupnik srpskog juga, Stefan Mitrov Ljubiša:

„Glava punana italijanskijeh i francuskijeh pisama, nije mogla nikako priljubiti svoju vlastitu knjigu, kao dijete kad ga dojilja jednom odbije, teško da se povrati materinom mlijeku pošto je okusilo tuđe i slađe…“

Pisanje kao povratak majci, jedinom mjestu za koje sa dovoljno sigurnosti možemo reći da smo tamo već bili, da smo na sigurnom – ta tiha zavičajna melodija prožima sve što je LJubiša, glave punane italijanskijeh i francuskijeh pisama, konačno i sam napisao. Taj palimpsest. U njegovim prevojima zabilježene su hitre formule narodnog gatanja i nadanja, tamni simboli u kojima ne prestaje da titra kosovski zavjet – fantazam onoga što je možda već bilo, a možda tek treba da bude. Naša buduća prošlost. Ljubišino pismo vjerovatno je poslednja dostojanstvena forma te bolne sadržine. Njen poslednji osmijeh.

Eto ko nas, i zašto, poziva da bolje odredimo mjesto koje zauzimamo, eto šta nas vodi prema teritoriji koja treba da postane polje razmjene – između Ljubiše i nas. Između nas i nas.
„Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srb narodnošću, a pravoslavan vjerom. No izlazeći odavde tješim se misleći da ostavljam u Saboru mladijeh sila, gospodu Vujatovića i Simića, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti i vjere, a ja ću im s tremova rukama pljackati.“

Opet dojilja, Srpkinja, uz jedno delikatno „ako“. „A ja ovdje bez ikoga“, „a ja ću im s stremova…“, „A ja, kojemu je srpsko znamenje na čelu upečaćeno…“

Pripovjedačka umjetnost Stefana Mitrova Ljubiše predstavlja dragocjeno nasleđe srpskog naroda. Nju evocirati, to ne znači samo vratiti se u jednu proteklu egzistenciju, da bi je lakše smjestili u muzej. To znači sadržaje Ljubišinog pisma uključiti u sadašnjost. To znači uključiti sebe u sadašnjost njegovog sadržaja. Pred takvom tradicijom nacionalno samorazumijevanje postaje suvereno, a svijest koja čita postaje vlasnik istorije. Tu je kodirano nekoliko osnovnih gestova naše političke egzistencije. Čuju se glasovi pomoću kojih i danas stupaju u rezonancu naše rasute nacionalne energije: jedna po jedna, sa bolom u srcu, sa znamenjem na čelu. Trešnje, biži, bob, srdele, skuševi. I gofi.