KAD JE SVE – MALO

Piše: Emilo Labudović

I kad ne rade, oni rade. Rade dan, noć. Ulažu sebe, sve svoje umne i fizičke kapacitete. Rade bez odmora, a i kad su na odmoru ne predaju se lenstvovanju i hedonizmu. Rade pošteno, jer, oni su zakleti sinovi majke Crne Gore i „čuvari njenog poštenja“. A rad mora da se plati, jer „više nema džabe ni kod….“ Naročito mora da se plati onaj noćni, prekovremeni, ranojutarnji, a tek onaj u vrijeme kad drugi ne rade.

Zato se čudu načudit ne mogu što se javnost čudi i zgražava kada ti neumorni poslenici, ti vrijedni mravi na čijem je „radu“ počivala Crna Gora i čiji ju je „učinak“ doveo dovde, u strmoprc odakle se ni za sto godina nećemo izvaditi traže „svoje mimo svoga“! Nedavno je tražila Verica, ona trudbenica koja je u „Plantažama“ primala crkavicu mimo svih u državi, ona koja bi prije sebi ruku odsjekla nego potpisala rešenje o godišnjem odmoru, koja je, vođena visokom sviješću o državnom interesu i boljitku, svoju skromnu platicu skresala sa 7-8 na „svega“ 5-6 hiljada evra. Malo li je?

A onda se ovih dana toga dosjetio ništa manje požrtvovani državni poslenik, bivši tužilac, Saša Čađenović.

To što je trenutni na neplaćenom odmoru u Spužu, gdje ima kompletan pansion o državnom trošku, nema ama baš nikakve veze sa time da je čovjek radio i zadužuo državu, a i nas u njoj, toliko da mu se ne bismo odužili pa da tamo ostane – doživotno. Jer, ako se iko zalagao, on je. I to na više frontova. Te za onog nesrećnog Katu i njegovo još nesrećnije udaranje na državu, te za Kavčane, te za one druge, treće i ko zna za sve koje. A za tako nešto bilo je premalo čak i puno radno vrijeme. Moralo se prekovremeno, moralo se noću, moralo se vikendom, svecima, praznicima… Na godišnji odmor se nije smjelo ni pomisliti, jer bi za to vrijeme Crna Gora mogla poći u tirinte, a neke od onih „vitezova“ bijelog praha, duvana i pištolja (ne daj Bože) dotaći ruka prvde.

Pa, kao što kap po kap može da napuni Moraču, tako se i bratu Saši – nakapalo. I, kao što je red, Saša presavio tabak, a fala Bogu naredan je za to, i državi ispostavio račun. A onaj stančić od devedesetak kadrata koji mu je poklonjen onomad se ne računa. Sitnica je to za toliko pregalaštvo. I šta je tu čudno, nijesmo li već duboko zagazili u evropski neoliberalni kapitalizam u kojem se sve plaća. I gdje važi ona „koliko para, toliko i muzike“. A ako je iko, Saša je „muzicirao“ mimo braću.

Ispada nekako da onima koji su grabili i kapom i šakom, metali brezovim metlama i navršili kape toliko da preliva, još uvijek nije dosta i da im je sve – malo. Da im bude lakše, nagomilalo se teta – Vesninih sudija, pa sude li ga, sude. I po babu i po stričeivma (tetkama, ujama, trinama…). I po državi, nemilice. A sve prstom upiru u Vesnu Bratić i njeno „kidisanje“ na državni budžet.

A država, koja se često kolokvijalno naziva kravom – muzarom za „majstore bez obraza“ poput Verice, Saše i inih, tako se i ponaša. Kao beslovesno goveče ćuti, gleda i… plaća.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)