Kad je pravda stigla Sekulu Drljevića: Četnička trojka presudila crnogorskom ustaši

Od Kolašina, gdje je rođen, do Judenburga u kome je skončao, od zalaganja za ujedinjenje koje mu se manifestovalo u ranijim danima, pa do separatizma od koga je obolio kasnije, buran je bio životni put Sekule Drljevića, ustaškog kolaboracioniste kome je 1945. godine za zlodjela protiv srpskog naroda presudila „četnička trojka“.

Malo je onih koji bi Drljevića i dan-danas nazvali „crnogorskim pravnikom, političarem, govornikom, teoretičarem pa i afirmatorom crnogorskog naroda“. Jer, istorija, svjedoči da je Drljević bio ništa drugo do saradnik okupatora, ili, kako bi neki kratko opisali – običan crnogorski izrod.

Politički sin Anta Pavelića s kojim je i dijelio odborničke klupe u skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prestao je da bude Srbin onog trenutka kada mu je izmaklo mjesto u tadašnjoj vladi. Kasnije je vidio da veće šanse za uspjeh ima ako bude sarađivao sa fašistima.

Toliko im je bio odan, da je u jednom trenutku, postao gori i od samog okupatora, pozivajući na genocid protiv sopstvenog naroda, čuvenom rečenicom „da trijebimo gubu iz torine“, koja se odnosila na crnogorske ustanike.

U svom govoru preko Radio Cetinja, Drljević je, naime, komunizam okarakterisao kao međunarodnu bolest, a kao lijek ponudio – „pobjedonosne armije sila Osovine“.

„Crnogorski narod mora dobro uočiti da je ovo sada već drugi slučaj da neki njegovi školovani, a najviše poluškolovani, sinovi pretvaraju domove crnogorskih seljaka u zgarište… Crnogorski narod, da, bi osigurao Crnu Goru i svoju budućnost, mora sa njima ozbiljno i konačno obračunati na ovaj ili onaj način… Pozivam crnogorski narod, a naročito crnogorske seljake, da učine sve, da što prije istrijebimo gubu iz torine. To je jedini put ka srećnoj budućnosti“, poručio je Drljević nakon Trinaestojulskog ustanka.
Upravo zahvaljujući ovom ustanku, Italijani su odustali od zamisli o kolaboracionističkoj Nezavisnoj Crnoj Gori, koja je proglašena dan ranije, na Petrovdanskom saboru.

Drljević koji je Srbe, u jednoj svojoj pjesmi nazvao podivljalim turskim robljem i „turskim izmećarima“ prijeteći kako „bomba strah zadaje“, nije se pretjerano dopao svojim saradnicima iako je važio za Hitlerovu pudlicu, i među njima uživao ugled prosječne političke „kurve“.

„Drljević je lopov. S prva plaćen od Italijana i napušten, onda je dobačen ustašama i danas još plaćen od Hrvata – hrvatska kurva, plaćen od njih“, pisao je svojevremeno za Drljevića Herman Nojbaher, izaslanik Rajha za Balkan.

Drljevićeva mržnja prema Srbima tokom godina je samo rasla, pa je tako u jednom od svojih pamfleta „agresivnu srpsku politiku“ okrivio za sve probleme na Balkanu, a Srbe nazvao „degenerisanom rasom“. Nije mu više odgovaralo ni srpsko svetosavlje, pa se latio pravljenja „crnogorslavlja“.

„Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve“, pisao je Drljević, za koga, baš zbog ovakvih njegovih stavova, mnogi iskreno veruju da se kasnije reinkarnirao i to dva puta – kroz Mila Đukanovića, i bivšeg poglavara izmišljene crnogorske crkve Miraša Dedeića.

„Vaskrsne“, nažalost, Sekula još poneki put, kao na primer onomad kad je grupa najcrnogorskijih Crnogoraca napala pevačicu Danicu Crnogorčević jer je državnu himnu pevala u originalnoj verziji – ne onoj koju je kasnije „doterao“ ustaša Drljević.

Jer, upravo je Drljević kriv što je „Oj junaštva svijetla zoro“, postalo „Oj svijetla majska zoro“, i što je u crnogorskoj himni nestao dio „jedina si za slobodu ti ostala srpskom rodu“. Milova vlast, kao poslednje dvije strofe himne, uzela je stihove koje je pisao nacistički kolaboracionista.

„Ova himna je prvi put pjevana u Staroj Gradiški, kada je Sekula Drljević zajedno sa ustašama pobio 150 crnogorskih oficira. To su bili oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini. I tada je tu prvi put pjevana ta himna, u vrijeme toga bratoubilaštva kada su ustaše, Sekulini prijatelji i saveznici pobili vojsku koju je predvodio Pavle Đurišić“, tvrdio je svojevremeno mitropolit Amfilohije.

A upravo tada je Drljević sebi potpisao smrtnu presudu.

Jer, 1945. godine, Drljević je, garantujući im slobodan prolaz preko Bosne, u smrt odvukao vojsku, ali i ljude okupljene u narodnom zbjegu koji je predvodio vojvoda Đurišić. Umjesto prolaza, vojvoda je dobio ultimatum da se preda ustašama. Bitka koju je Draža Mihailović na suđenju 1946. godine uporedio sa Kosovskim bojem, završila se tako što su vojvodu ustaše zarobile i poslale u Jasenovac, gdje je zatim ubijen.

Drljević je nakon rata pobegao u Judenburg, u štićenu kuću, u kojoj se, prema nekim izvorima skrivao i Pavelić. Drljevića su najverovatnije ubili izbjegli četnici Vaso Janić iz Bileće, i Vojin Džogaz i Vaso Stevančević iz Pljevalja.

 

(rt.rs)