Piše: Emilo Labudović
U moru započetih a nikad dovršenih istraga, slučajeva „u izviđanju“, onih koje je sustigla pravnička „starost“, s vremena na vrijeme vaskrsne jedno od onih pitanja na koje javnost „koja ima pravo da zna“ nikako da dobije odgovor. A pitanje i dalje glasi: čija je „ničija kuća“?
Mada sam njen „naslov“ nudi nekakav odgovor, jer kad je nešto „ničije“ onda se, logika to govri, ne nemože adresirati na nekoga određenog. Ili je njeno titulisanje kao „ničije“ bilo samo odsustvo hrabrosti da se i zvanično kaže čija je. Kako god da se uzme, vlanik i vlasnici ne samo te prokazane kuće već i mnogih drugih, ništa manje raskošnih i na ništa manje ekskluzivnim mjestima, čekaju da se cunami promjena povuče, da se stišaju strasti, pa da u miru, daleko od dohvata ruke pravde, kao miševi u brlogu, nastave da grickaju svoju „teškom mukom ukradenu“ imovinu.
Ali, sve to i može i mora kad se dešava u državi koja se, po mnogo čemu, može nazvati „ničijom zemljom“! Ničijom, jer niti su „bivši“ posve ražalovani, niti su novi još uvijek čvrsto uzeli dizgine u ruke, pa državno paripče perja čas korak naprijed, čas dva unazad. A i jednima i drugima prostor državlja omeđen je mjerom svakodnevnih i svakakvih briselskih zahtjeva, mjera i pravila.
Osim toga, mnogo toga „državnog“ u ovoj „ničijoj, a svačijoj zemlji“ nalazi se pod strogom kontrolom države koja se, očigledno, samoproglasila mentorom nad izradom master rada crnogorskog prijema u Evropsku uniju. Jer, skoro da nema dana da iz zvaničnog Zagreba i njegovih „čimbenika“ u Briselu ne stitne novi zahtjev za ovo i ono, i nova ćuška po državnom obrazu Crne Gore.
Od onog bazena u Kotoru, u koji ni jedan hrvatski vaterpolista ni mrtav neće uskočiti dok ime ne promijeni, preko petnaestak miliona evra koje Zagreb zahtijeva za nekoliko šamara u Morinju, Lora jev„tamo dalko“), od spornog jedrenjaka pa do najspornijeg – sve glasnijeg zahtjeva za Bokom Kotorskom, u kojoj „svaki kamen govori hrvatski“, sjenka hrvatskog utjerivanja Crne Gore u brazdu poprima obrise sramotne groteske. Ali, kad je država sama sobom još uvijek „ničija“, onda je i njena spoljnopolitička pozicija – svačija.
I ako se i kad se pravi „gazda“ pojavi na adresi „ničije kuće“, ostaće pitanje kako je moguće da u jednoj državi koja samo što nije uskočila pod krov EU, jedan tako uočljiv objekat, koji nije nikao preko noći i ne na nekoj pustopoljini već na najekskluzivnijoj lokaciji u državi, toliko dugo bude „ničiji“? Ili će prije biti da smo, i kao narod i kao država, svi mi još uvijek bez adrese.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
