KAD ISTINA ZAKASNI

Piše: Emilo Labudović

Nije da nam nije rečeno. Nije da nas nijesu upozoravali. Nije da nas nijesu savjetovali. Ali, kažu, da nema zaludnijeg posla nego gluvom šaputati i ćoravom namigivati, a bili smo i gluvi i kod oba oka slijepi. Narod koji je vavijek padao na ispitu i koga je „učiteljica“ života malo čemu naučila. Jer, niko kao mi nije radio u korist svoje štete, niko kao mi nije gotovinu davao na veresiju, niko kao mi nije plaćao tuđe grijehe i praštao zla i izgibije kroz koje smo prolazili. Ali, nije toliko grijeh pogriješiti koliki je ne uvidjeti grešku i ne ispraviti je. Nije toliki grijeh ne znati koliki je grijeh ne čuti i ne poslušati one koji znaju.

Velika je istorija našeg posrtanja da bi stala u ovih nekoliko redaka, ali se makar možemo prisjetiti onoga što je bilo koliko juče. I iz današnje perspektive procijeniti proročansku viziju onoga što danas živimo a na šta nas je u svom poslednjem obraćanju upozorio pokojni Slobodan Milošević. Može o njemu da se misli ovako i onako, može ga se voljeti i mrzjeti, ali niko pri zdravom razumu ne može da ospori da nas je snašlo i da nas i dalje snalazi sve ono na šta nas je upozorio. Rekao nam je, ali ga ili nismo čuli ili smo ga ignorisali, da ćemo u vlastitoj kući biti sluge i izmećari, pa  danas „nosimo kako nam ga skroje“, što bi rekli „dugmići“.

Prodali smo ga da bi smo se, navodno, oslobodili i obezbijedili mjesto među narodima modernog svijeta, a nismo ni slutili da smo tim sramnim činom zapravo prodali duši Đavolu i da sad, vezani njegovim sindžirima, bauljamo blatom i kaljugama koje za sobom ostavljaju silnici. A govorio je, upozoravao, da „svijet ne kidiše na Srbiju zbog Slobodana, već obrnuto“! Njega, eto, više nema, a „svijet“ i dalje kidiše na Srbiju i otkida joj živo meso, bez anestezije.

I Crna Gora, koja je mislila da će se bjekstvom od Srbije i njenom izdajom spasiti tako što će bezlgavo uletjeti pravo u čeljusti krvoločnoj hijeni. Ali, nije daleko odmakla od onoga što se dešava Srbija. Narativ o navodnoj slobodi i nezavisnosti, kojim se tambura na sve strane, samo je anestetik da bi smo lakše podnijeli vivisekciju koju nad nama vrše one dvije gospođe iz ambasada naših stvarnih vlasnika. A baš na to je, uzalud gluvima i ćoravima, upozoravao njen prvi demokratski izabrani predsjednik, dr Momir Bulatović.

Čovjek kojem je ISTINA bila ne samo političko nego i životno geslo, znao je šta nas čeka i nije štedio sebe da, i riječju i perom, ukaže na stranputicu kojom smo se uputili. Na žalost, prvo su ga, politički i lično,  izdali prijatelji a onda ga je, na današnji dan, izdalo i srce. ISTINA, zna da zakasni neko vrijeme, ali ne i zauvijek. E, tu ISTINU koju nijesmo htjeli i nijesmo umjeli da čujemo danas živimo, a bolje nijesmo ni zaslužili.

Vječna vam slava, gromade roda moga!!!