Piše: Momo Joksimović
VRIJEME JE ZA ISTINU – SISTEM KOJI NE ŠTITI GRAĐANE GUBI PRAVO DA POSTOJI – ZAPADNE ELITE SU IZGUBILE LEGITIMITET
Osnovni razlog postojanja svake države je zaštita građana. Kad institucije prestanu da služe tom cilju, one gube svoj legitimitet. Upravo to se danas dešava u mnogim društvima koja su nekad važila za uzor demokratije.
Dosta je bilo ćutanja. Dosta je bilo praznih obećanja. Dosta je bilo sistema koji traži povjerenje, a ne daje pravdu.
Postavimo jednostavno pitanje: kome služe institucije – građanima ili elitama? Jer građani sve češće osjećaju da pravila ne važe jednako za sve. Dok se od običnog čovjeka traži da poštuje zakon do najsitnijih detalja, oni sa novcem i uticajem prečesto prolaze bez stvarnih posljedica.
Jer, ako institucije služe građanima, kako je moguće da je Jeffrey Epstein godinama bio zaštićen? Kako je on postao simbol tog licemjerja – ne samo zbog zločina, već i zbog sistema koji mu je omogućio da godinama bude zaštićen? Kako je moguće da se kreće među najmoćnijima, dok su žrtve čekale pravdu? To nije samo pojedinačni slučaj – to je ogledalo sistema.
Kada Alexander Acosta, državni tužilac, potpisuje dogovor koji ublažava kaznu moćnom čovjeku, to nije pravna odluka – to je politička poruka: „Moćni su iznad zakona.“ Ta odluka je dočekana kao znak da pravda nije jednaka za sve. To nije bio samo pravni slučaj – to je bio udarac povjerenju.
Kada u aferi Cambridge Analytica vidimo da se ljudima može manipulisati kao brojkama, onda shvatamo da demokratija bez odgovornosti postaje samo privid. Pokazalo se da čak i osnovna prava – poput privatnosti i slobodnog izbora – mogu biti predmet manipulacije. I opet, reakcije sistema su bile spore i nedovoljne. Ali ovo je i obrazac: institucije koje su trebale da štite građane prečesto štite sebe i one koji su na vrhu.
I onda nam kažu: „Vjerujte institucijama.“
A zašto da vjerujemo?
Da vjerujemo u sistem u kojem isti ljudi donose odluke, kontrolišu novac i oblikuju istinu. Sistemu u kojem se odgovornost izbjegava, a krivica prebacuje na građane. Jer kada se ljudi pojavljuju u politici, biznisu, medijima, granica između javnog interesa i privatne koristi nestaje. Odluke se donose iza zatvorenih vrata, a građani ostaju bez glasa i zaštite.
Ali najveća opasnost nije samo u nepravdi – već u navikavanju na nepravdu. Kada ljudi prestanu da očekuju pravdu, kada povjeruju da je sistem namješten, tada se ruši temelj društva.
Zato je vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom. Institucije koje ne štite građane – ne ispunjavaju svoju svrhu. Elite koje ne snose odgovornost – gube pravo na povjerenje.
Rješenje nije u tišini, niti u strahu. Rješenje je u zahtjevu za odgovornošću. Zakon mora da važi jednako za sve. Pravosuđe mora biti nezavisno. Odluke moraju biti transparentne.
Građani nijesu podanici. Oni su temelj države.
I dok god se ta istina bude ignorisala, kriza povjerenja će rasti – sve dok ne postane kriza samog sistema.
Ne – problem nije u građanima koji su izgubili povjerenje. Problem je u elitama koje su izgubile čast. Pravda koja važi samo za slabe – nije pravda. Država koja štiti samo moćne – nije država. Institucije koje štite sebe – nijesu institucije, već zatvoreni krug privilegija. Ovo nije poziv na rušenje – ovo je poziv na ispravljanje.
Ali da bude jasno: bez odgovornosti nema povjerenja. Bez jednakih pravila nema pravde. Bez pravde nema stabilnosti. Građani nijesu problem ovog sistema. Građani su njegov temelj.
I kada temelj počne da puca, ne ruši se samo vlast – ruši se cijela kuća. Zato je vrijeme da se kaže jasno i glasno: ili će institucije početi da štite građane – ili će građani prestati da brane institucije.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
