JEZIČKO PITANJE U KOALICIONOM TROUGLU

Piše: Veselin Matović

Tvorci aktuelnog crnogorskog Ustava nikada nijesu razjasnili na osnovu kojih su kriterijuma tzv. crnogorski jezik proglasili „službenim“, a srpski smjestili među jezike „u službenoj upotrebi“, zapravo – u grupaciju jezika „manjinskih naroda“ i manjinskih nacionalnih zajednica, niti su bilo gdje definisali (ni kategorijalno ni funkcionano) pojmove „službeni jezik“ i „jezik u službenoj upotrebi“, niti su bilo kako precizirali njihovu statusnu diferencijaciju. Recimo, niko još ne zna kada je, u kojim situacijama, srpski jezik, na osnovu dodijeljenog mu ustavnog statusa, u „službenoj“ upotrbi a kada to nije. Okruglo pa na ćoše, što bi se kazalo.

Pa ipak, na osnovu takve, pravno, logički i semantički neartikulisane ustavne odredbe, u stvari, političke direktive, uslijedile su izmjene zakonā iz oblasti obrazovanja u kojima se tzv. crnogorski jezik ustanovljava kao nastavni jezik u školama a, shodno tome, imenuje se i glavni nastavni predmet, prvo kao „crnogorski jezik i književnost“ (2010), a zatim, po navodnom sporazumu vrha sada već bivšeg režima s liderima tadašnje opozicije (2011), kao „crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost“. Nakon toga, ime srpskog jezika naprasno nestaje ne samo iz tako uspostavljenog imena nastavnog predmeta nego uopšte – iz rječnika školske omladine. Zakon jezičke ekonomičnosti učinio je da se u govornoj komunikaciji to smišljeno nedomišljeno (višečlano) imenovanje veoma brzo pojednostavi i svede samo na njegov prvi član. Isto se dešavalo i kada je nastavni premet „srpski jezik i književnost“ preimenovan (2004) u „maternji jezik“ (sa dodacima u zagradi), tako da već odavno u govornoj praksi mladih generacija, ali sve više i u pisanoj formi (u medijima i administraciji), egzistira samo „crnogorski“ ili, po inerciji iz prethodnog perioda, „maternji“ jezik, kao ime nastavnog predmeta, ali sve više i kao ime nastavnog jezika. To pojednostavljenje prešlo je u naviku, čak i djeci izričitih zastupnika srpskog jezičkog imenovanja, i postalo glavna podrška zloćudnoj zamisli bivšeg režima da zloupotrebom obrazovnog sistema ime srpskog jezika istisne iz ovdašnje javne svijesti.

Jedna navika, sto odvika, kaže narodna poslovica. Ali tu jednostavnu istinu nijesu imali na umu lideri opozicije kada su, 2011, s vrhom tadašnjeg režima sklapali sporazum o četvoroimenom nazivu nastavnog predmeta. I kada su, ne pitajući za to ni Njegoša, ni Marka Miljanova, ni mnoge druge koji se za takve stvari moraju pitati, priznali tzv. crnogorski jezik ne samo kao političku nego i kao lingvističku činjenicu, i još pristali na njegovu supremaciju nad srpskim, nakon čega je proces potiskivanja srpskog jezičkog identiteta u ovdašnjem školskom sistemu, kao, uostalom, i u svim drugim prostorima, poprimio kulturocidne razmjere. Godina za godinom, gneracija za generacijom – nije daleko vrijeme kada će (ako se taj proces nekim čudom što prije ne zaustavi), ime srpskog jezika nestati ne samo iz vokabulara nego i iz pamćenja budućih generacija. Njegovi zastupnici na javnoj, političkoj i medijskoj sceni, slave pobjedu na prošlogodišnjim izborima. Imaju i razloga: bivši režim je pao, oni, kao većina u novoj vlasti, zauzeli su brojna i važna mjesta u državnoj upravi, postali direktori ustanova i preduzeća, predsjednici upravnih odbora…, malo li je? Ali, time se status imena srpskog jezika nije promijenio. Neće se ni promijeniti, sve dok se ne promijeni ime nastavnog predmeta, u krajnjem – i ustavna odredba kojom bi se srpskom, kao jedinom „lingvističkom“ jeziku u Crnoj Gori (osim manjinskih albanskog i romskog) vratilo dostojanstvo službenog jezika!

Međutim, iako je tzv. jezičko pitanje već dvadsest godina najaktivnije konfliktno žatište u po mnogo čemu polarizovanom crnogorskom društvu, ono je, nakon pada bivšeg režima, odjednom postalo tabu tema. O njemu niko od zvaničnika nove vlasti nijedne riječi dosad nije kazao, ni u Parlamentu ni u medijima, premda se ono nalazi među najvažnijim tačkama u programima nekoliko vladajućih stranaka. Pa ipak, tome se ne treba čuditi. Režim jeste poražen, ali je preživjela njegova etnonacionalna koncepcija crnogorskog identiteta, najotrovnija zamisao koja se ikada pojavila na ovim prostorima, i koja je od Crne Gore napravila jedno od najkonfliktnijih društava u Evropi.

Ona, i dalje ima ne samo značajnu većinu u Parlamentu (najmanje 45, od ukupno 81 poslanika), nego je i višestruko zaštićena, opunomoćena i aktivirana u sve prostore društvenog života, najvišim pravnim aktom države, kome je nova vlast obećala dosljedno poštovanje, naglašavajući da neće pokretati bilo kakve inicijative u cilju izmjene njegovih odredbi koje se odnose na tzv. identitetska pitanja. Time je, u stvari, prihvatila i tu koncepciju, kao okvir u kome se može i smije kretati. Samo pod tim uslovom mogla se formirati tročlana postizborna koalicija sa strankom koja se stavila na stranu protivnika bivšeg režima i omogućila njegovo rušenje, iako je sama zastupnik njegove državne i kulturne ideologije, odnosno novocrnogorske identitetske koncepcije. I koju nastoji, iako u novom političko-ideološkom kontekstu, bezuslovno očuvati, nasuprot težnji i ambicijā druge dvije strane koalicionog trougla, koji, vidimo, biva sve labaviji, izvitoperuje se i razglavljuje, dok se u jednom momentu sasvim ne raspuči.

Tako je prošlogodišnja pobjeda antirežimskih političkih stranaka, bolje reći – njihova postizborna nagodba o preuzimanju izvršne vlasti iz ruku DPS režima, spućena na prvom stepeniku, i prije nego je zakoračila na pobjednički pijedestal.

Zato kažem, ne treba se čuditi zašto je jezičko pitanje nepoželjno u vladajućem koalicionom trouglu, iako bez njegovog rješenja ne može biti neophodne temeljne reforme obrazovnog sistema, a opet, bez takve reforme nema ni društvenog preobražaja, kako u moralnom, duhovnom i kulturnom, tako i u socioekonomskom i svakom drugom pogledu. Takva reforma podrazumijevala bi, prije svega, dobre nastavne programe i udžbenike, a njih je nemoguće sačiniti ako se ne promijeni ime nastavnog jezika u školama, shodno tome, i ime nastavnog predmeta u okviru koga se on izučava. Naravno, bez te promjene ne može biti ni nacionalnog samorazumijevanja, kao preduslova narodne sloge i zdrave stvaralačke utakmice.

Doduše, narod iz litija očekivao je nešto drugo, ali – izvini, narode, vlast se ničemu tako slatko ne nasmije kao tvojim očekivanjima.