Jesu li suze i bol svih podrinjskih majki isti, ili možda nisu?

U dva dana, u Potočarima kraj Srebrenice i petnaestak kilometara dalje, na Zalazju, kraj Drine, biće obilježene godišnjice tragičnih događaja iz poslednejg rata.

U Potočarima, sjutra, 11. jula, 28 godišnjica srebreničke tragedije i stradanja Muslimana 1995. godine, u Zalazju, prekosjutra, na Petrovdan, 31 godišnjica velikog pokolja Srba u tom i susjednim selima, kada su snage Nasera Orića, za dan pobile 69 meštana, među njima i mnogo djece, staraca, žena.

Sjutra, u Potočarima, na komemoraciji Bošnjacima pobijenim pošto su srpske snage ušle u Srebrenicu biće čitav svijet. Sa „majkama Srebrenice“ u njihovom bolu saučestvovaće diplomatski kor iz Sarajeva, predstavnici NVO sektora, Evropske Unije, Sjedinjenih Država. Na Petrovdan, na Zalazju, srpske majke same će oplakivati svoje sinove i kćeri stradale od ruke Orićeve vojske iz Srebrenice.

U Potočarima i na Zalazju tako je to godinama i tu se ništa ne mijenja, niti će se skorih vremena promijeniti.

„Godinama unazad, decenijama, od kako je formirano memorijalno groblje Potočari i od kako se nama Srbima uporno stavlja etiketa da smo genocidan narod, da smo u Srebrenici počinili genocid, glavna poruka iz govora vjerskih poglavara, ali i političara iz Sarajeva jeste da ‘ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet’. E, sad, pitamo mi sa Zalazja, jesu li i ovdje pobijeni nevini ljudi, makar jedan jedini novin čovjek, ili su nevini ubijani samo u Srebrenici, ili su i ona srpska djeca pobijena po selima kraj Drine, a neka su imala tek po par godina ili par mjeseci, oni dječaci od 15 godina, djevojčice od 15 ili 16, ona djeca zatvarana u logore u Srebrenici, bila kriva? Eto, to mi Srbi sa Zalazja pitamo a odgovor nikako da dobijemo“, riječi su jednog od mještana Bratunaca, Srbina porijeklom sa Zalazja, zabilježene koji dan uoči obilježavanja tragičnih godišnjica na Drini.

Bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Incko prije ravno dvije godine nametnuo je Zakon o zabrani negiranja genocida prema kome svako ko negira „zločine genocida, ali i druge zločine presuđene od strane međunarodnih sudova i Suda BiH, može biti kažnjen zatvorom od tri meseca do tri godine“.

Posle izjave Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, iz februara ove godine da se u Srebrenici „nije desio genocid i da to svi u Republici Srpskoj znaju“ reagovale su „Majke Srebrenice“ i zatražile da Dodik bude procesiran i primjerno kažnjen.

Oglasila se tada i ambasada SAD u Sarajevu porukom da „stalni pokušaji poricanja srebreničkog genocida od Milorada Dodika, predsjednika RS, ne mogu promijeniti činjenice a ni istinu“.

„Neodgovorno je poricanje genocida i ratnih zločina kao i veličane ratnih zločinaca“, još je iz ambasade SAD u Sarajevu poručeno Dodiku i Srbima.

Što se tiče majki Zalazja, Sasa, Bljevča, Zagona, Biljače, Kravice, njihov se glas ni izbliza ne čuje toliko daleko. U stvari, njihov se glas se čuje samo do prve doline, do prvog potoka u kome je njihov jedinac završio pod kamom Orićevih, ne dalje od toga.

A nekako baš ovih dana prije ravno 15. godina, početkom jula 2008. Apalaciono veće Haškog tribnula pravosnažno je oslobodilo „ratnog zapovjednika Armije BiH u Srebrenici Nasera Orića krivice za zločine nad Srbima u tom gradu od 1992. do 1993. godine“. Tom presudom preinačena je prvostepena presuda izrečena dvije godine ranije, kojom je Orić, optužen da nije spriječio zločine nad Srbima, osuđen na pune – dvije godine zatvora.

Predsjedavajući vijeća koje je sudilo Oriću tada je, nabrajajući silne članove pravilnika po kojima se sudi u Hagu rekao kako je „utvrđeno da su se teški zločini nad Srbima u Srebrenici nesumnjivo desili, ali da nije bilo dokaza na osnovu kojih bi se Orić mogao osuditi“.

Tih dana, Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja žena Podrinja je, ne krijući zadovoljstvo haškom presudom Oriću, ostalo je zabilježeno, izjavila:

„Da je bio kriv, Haški tribunal bi izrekao kaznu. Znači, on nije kriv, on je naš heroj, borac“.

Možda baš te godine, na groblju na Zalazju, na jednom od grobova zatekao sam Stanojku Stanojević sa Zalazja, preminula je mučenica ima pet – šest godina, presamićenu preko groba jednog od dvojice svojih sinova ubijenih u ratu.

„Hodam po groblju, od sina do sina… Božo mi imao 26, Radisav 27 godina. Gledala sam onog dana Nasera, k’o tebe sad što gledam. Jaše bijelog konja, putem, ovde ispod groblja, preko prsa redenici, nosi zelenu zastavu i viče – ‘ne pucaj, vataj četnike žive'“, prepričavala mi je tog dana tužna starica.

Na Petrovdan ujutru, dok se Zalazje spremalo za veliki praznik, seosku slavu, Orićeve jedinice iz Srebrenice, opkolile su selo, za par sati masakrirano je 69 mještana, među žrtvama bilo je 14 žena i troje djece.

Ostalo je zabilježeno da je Đuka Simić (65) mučena pa okrutno ubijena pred svojom kućom, a na tijelu nesrećne starice izbrojano je 16 prostrijelnih i ubodnih rana. Rada Cvijetinović (41) zarobljena je, satima mučena i zlostavljana pa masakrirana. Marija Jeremić ostala je tog dana bez dva sina, jednog je sahranila, Markove posmrtne ostatke nikad nije našla…

Kada je 2006. godine Orić u Hagu prvostepeno osuđen na dvije godine zatvora, pa pušten na slobodu, glavno pitanje u Potočarima bilo je: „Hoće li se Orić pojaviti na komemoraciji?“

Pričalo se te godine naveliko da je Orić, ujutru, dok narod još nije počeo da se okuplja u Potočarima, projahao putem ka Bratuncu na belom konju, ali se posle ispostavilo da jahač na bijelom konju nije bio Orić nego Zulfo Tursunović koga su Srbi po okolni selima takođe po velikom zlu upamtili.

Te godine, dok su u Potočarima čekali Karlu del Ponte, svemoćnu hašku tužiteljku, na ulazu u Memorijalni centar u Potočarima umalo nije došlo do tuče oko – majica sa Orićevim likom koje su svi htjeli da imaju.

Punih 14 godina kasnije, sutra će u Potočarima biti sav „civilizovani zapadni svijet“, biti tu – diplomatski kor iz Sarajeva, predstavnici NVO i Evropske unije, predstavnici susjednih zemalja, na Petrovdan, na Zalazju, srpske majke same će oplakivati svoje sinove.

Diplomata sa Zapada nije bilo ni prije desetak dana u Bratuncu kada je patrijarh srpski Porfirije služio liturgiju i parastos za 3.500 Srba pobijenih oko Drine u poslednjem ratu. Od ambasadora iz Sarajeva na komemoraciju u Bratuncu došao je jedino Igor Kalabuhov, ambasador Rusije u BiH.

„I to je poruka šta drugi međunarodni predstavnici misle o stradanju Srba. Za nekoliko dana i Muslimani će imati obilježavanje stradanja. Jednaka je bol majki, ali ne možemo da prihvatimo laži. Zbog toga je trebalo da Srbi budu satanizovani u cijelom svijetu. Taj genocid se nije desio po svim kvalifikacijama i modelima. To se nije desilo. Danas nam kažu da ne smijemo da pomenemo da to nije bilo“, rekao je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske na komemoraciji u Bratuncu prije koji dan.

I patrijarh srpski Porfirije podsjetio je na komemoraciji u Bratuncu da „niko nema izuzetno pravo na bol“.

„Svi koji negiraju bilo čiju bol, pa i bol srpskih majki, trebalo bi da dođu na groblje u Bratunac, da čuju istinu o stradanju Srba u Srednjem Podrinju, Birču… Neko se osilio da mjeri bol majki i kaže da to nije bol, tragedija i zločin. Niko nema izuzetno pravo na bol. Bol je isti za svakog čovjeka, bol osjeća svaka majaka, bol nema ni naciju, ni vjeru“, rekao je tada patrijarh ali nikoga od predstavnika međunarodne zajednice, sem ruskog ambasadora, nije tog dana bilo u Bratnucu da ga čuje.

„Srbi znaju svoju bol, ali, prepoznaju i poštuju bol majki Bošnjaka i Hrvata. Ovdje smo da se pobrinemo da se zločini više nikome nikada ne dese i da uputimo molitvu da elitizam i ekskluzivnost u bolu nestane. Ljekovito je znati i prihvatiti ono što je činjenica, jer to će nas jedino izvesti na pravi put“, istakao je patrijarh.

I dok se u Bosni i Hercegovini, za negiranje „genocida u Srebrenici“ danas može otići u zatvor i to na tri godine, za negiranje zločina na Zalazju, u drugim srpskim selima oko Srebrenice nikoga neće zaboljeti glava.

Stvar je jednostavna, u „Inckovom zakonu“ piše da je zabranjeno negiranje „zločina genocida, ali i drugih zločina presuđenih od strane međunarodnih sudova i Suda BiH“, a za zločine nad Srbima u Zalazju, recimo, još nikome, što bi nekadašnji OHR Valntin Incko rekao, nije presuđeno.

Nije bilo dokaza?!

(RT Balkan)