JERIHON NA MORAČI
Piše: Emilo Labudović
„Sedmog dana opsade, izrailjska vojska sedam puta obilazaše grad, dok sveštenici na pročelju povorke trubljahu u sedam truba od rogova ovnujskih. Kad sedmi put sveštenici zatrubiše, Isus Navin reče narodu: „Gospod vam dade grad“! I srušiše se zidovi Jerihona kao da su od snova zidani.
Uz trube zaklinjanja u volju naroda, u njegovo pravo da ima bolju vlast, uz tvdru vjeru da ni za živu glavu neće sa „Sotonom“ koji je sve vrijeme uglavnom ćutao i namigivao sebi kao svraka na jugovini, juče pade i Podgorica. Po nalogu samoproglašenog, a nama se u takve baš hoće, Isusa Navina od ispod Ostroga, doduše, trubilo se nešto više od sedam dana, ali zidovi baš te narodne volje kojim je bila opasana Podgorica, odoše u tirinte. Pobjednici prodadoše jednu od najvećih izbornih pobjeda, i mrtvaca koji je već bio na izdisaju oživješe vješačkim disanjem, usta na usta.
A sve samo iz razloga što Jakov hoće Milojku, a i svima nama, da dokaže da je „izabran“, da je Mesija i da on i niko drugi biti taj koji će nas dovesti u „obećanu zemlju“, zvanu Evropska unija. Da nije bilo otužno, bilo bi smiješno gledati i slušati kako se ona, s koca i konopca skupljena, mlađarija upinje da liči na one starije, kako pokušava da svoju praznoglavost zasjeni visokoumnim tiradama koje su zvučale taman kao one ovnujske trube. A trubači, i trubačice naročito, su naduvali iz petnih žila, samo da bi dimna zavjesa iza koje se krio DPS, najveći korisnik ove smuti – čorbe, bila što gušća i neprozirnija. Na kraju, ostao je samo mučan utisak, u skladu sa onom narodnom da „ko sa djecom spava, zna se kakav se budi“!
Uz ovu političku tragikomediju, koja bjelodano pokazuje kako smo svi, manje – više, „od zla oca i od gore majke“ i da, kako nas god pakovali i kombinovali, na kraju uvijek ispadnu splačine, ne bi valjalo zažmuriti ni na ponašanje PzP. Taj nekad uvaženi politički subjekat od kojeg je, nakon dugogodišnjeg posrtanja, ostao samo objekat, odigrao je završni ples i zadao poslednji udarac nokautiranom gradu. Brankina odluka da dvojicu „neposlušnih“ isključi iz stranke, neodoljivo me je podsjetila na onaj čuveni vic o Staljinu i njegovoj školskoj ljubavi koju je sreo poslije toliko godina. „Svetlana, rekao joj je on tada, onda nisam mogao da ti pružim bogzna šta, a danas mogu sve, samo reci“! „Koba, odgovorila je ona, daj otvori granice bar na tri dana“! Staljin se samo nasmijao i rekao: „Svetlana, i dalje si ostala ona ista, hoćeš da ostanemo sami u Rusiji“! Na sličnom su putu ostaci onog PzP, okupljenog oko Branke, pokreta kojeg sam, uprkos nepomirljivim razlikama, zbog Medovog poštenja i hrabrosti, izuzetno poštovao.
Jutro je, kažu, pametnije od večeri, ali i prespavana noć (ako iko u Podgorici ovih noći još može da zaspi) nije razbistrila situaciju i dala odgovor na pitanje: a za koji klinac nam je sve ovo trebalo? Isto su se vajkali i prolaznici koji su od mene očekivalo jasan i precizan odgovor. Ali… samo kad bih i sam znao. Jedino što još mogu reći, i njima i sebi, jeste nauk: da bi se izašlo iz Pakla mora se ponekad zaplesati i sa Sotonom. Makar se on krio pod maskom Isusa Navina od ispod Ostroga.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)