Jelušić o zaradama poslanika: Parlament sa 81 predstavnikom naroda zaista postaje skupa „igračka“

Poslanica koalice „Crno na bijelo“ prof. Božena Jelušić obratila se javnosti tekstom na vijest o ostvarenim zaradama poslanika u novom sazivu Skupštine Crne Gore. Tekst prenosimo integralno.

Objava o prvim poslaničkim nadoknadama nakon izbora 2020. možda može biti početak sagledavanja problema skupe države, kakva je već dugo Crna Gora. Koeficijenti po kome se one izračunavaju nisu ustanovljeni nakon 30. avgusta ove godine, već su višedecenijska praksa nadoknada za poslanike/ce i iz redova nekadašnje pozicije i opozicije. U obzir treba uzeti i čitav niz drugih pogodnosti, a kada se na sve to dodaju doprinosi koje treba dati državi – parlament sa 81 predstavnikom naroda zaista postaje skupa “igračka“.

Priča se se tu ne završava već zapravo počinje. Neuporedivo je skuplja „igračka“ čitav arsenal često astronomskih nadoknada za predsjednike i članove upravnih odbora i savjeta državnih i lokalnih javnih preduzeća i agencija, bordova direktora, direktora javnih službi. Kada tome dodamo i skupe sudske, unaprijed izgubljene, sporove po osnovu prekinutih mandata javnih službenika i funkcionera, dobija se neodrživa razmjera budžetskih rashoda. Tu su i nezakoniti razni koeficijenti, neusklađeni sa Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru i nesankisonisani od strane nadležnog ministarstva. Tu je i 4500 automobila u državnim i lokalnim organima za koje treba platiti registracije, održavanje, gorivo…

Ova sada već preskupa država je u trideset godina gotovo osam puta uvećala broj zaposlenih u javnom sektoru. U njoj mladi biraju da radije rade u državnoj službi za znatno manju platu nego u privatnom sektoru, svjesni da tamo gdje se ne postavlja pitanje odgovornosti nema ni mnogo rada. Ovo je priča o tome kako je „kupljena“ naša mikro-država, uz vodeći princip „jedan zaposleni – četiri glasa“. A kako je rastao broj zaposlenih, rastao je kancelarijski prostor, i to u vrijeme opšte digitalizacije. Tako je nedavno i Zavod za statistiku dobio čitavih sedam miliona za tu svrhu, ali se nisu gradile škole i bolnice.

Zato je vrlo važno da demontaža sistema koji je omogućio da se Crna Gora „stavi u džep“ jedne partijske strukture polako započne obračunom sa skupom državom i njenim dovođenjem u stanje održivosti. Uz to, Crna Gora mora biti država socijalne pravde, a ne rastuće nejednakosti i društvene isključenosti. O tome se posebno mora voditi računa u okolnostima pandemije, kada postaju ugroženi i čitavi privredni sektori i u njima zaposleni radnici; kada posrću dugo već podcijenjeni zadravstveni i obrazovni sistem.

Jedna izreka kaže da plata za dobro urađen posao nikada nije velika, baš kao što je za loše urađen posao svaka plata prevelika. Ako je učinak veliki i u javnom je interesu, neka je i plata takva. Ali, teško je ne sjetiti se koliko su puta ruke podignute za štetne odluke, za loše privatizacije i preuzimanja najvrednijih državnih resursa. Indikativno je da brojni crnogorski privatnici, sa kojima su zdušno sarađivali dosadašnji ministri-eksperti, nisu potrčali da ih kao stručnjake „ugrabe“ i zaposle, već su njihov izbor i dalje poslaničke klupe. Imajući u vidu baš takav sveopšti učinak, osobito nakon obnove nezavisnosti, lakše je razumjeti zašto Crna Gora danas prolazi kroz duboku, a prema potencijalima nezasluženu, ekonomsku, društvenu i vrijednosnu krizu.