Piše: Momo Joksimović
Pritisla magla Lekovinu. Jutro hladno i teško, a pijevci još nijesu završili prvo pojanje. Tišinu prekiida snažno kucanje na vratima kuće u kojoj je stanovao učitelj Tadiša Tale Krstov Leković sa suprugom Slavom, od čestitog brastva Sekulića, kuća preko puta groblja.
Tale otvori vrata, a na vratima Milan Čabarkapa iz Kičave. Lice mu potamnilo od bola, oči krvave od neprospavane noći.
„Jeli besa Tale ?“ –promuklo izgovori Milan.
„Kakva besa , Milane, brate?“—upita Tale, sluteći nesreću.
–„Hoću da ubijem Milioja Madžgalja. Ubio mi je juče sina Radojka u Bijelom Polju“.
Tale zanijemi.
–„Polako Milane…možda nije on ubica“.
U tom trenutku iz spavaće sobe izlazi Talova supruga, Slava, čovjek žena, ljucka do bola, i tiho upita Milana :
__“Kad je bilo to ubistvo, Milane?“.
–„Juče , oko tri sata“.
Slava se trže pa reče :
–„E, nije ti ga ubio Miloje. U to doba Miloje je bio ovdje sa nama u Lekovinu, kupio je namirnice i odnio majci u Bijeli Potok“.
Tale odmah shvati koliko je zlo blizu. Okrene se Milanu, uhvati ga za ruku i reče:
–„Nemoj Milane , da grijeh na dušu staviš“.
Tale povede Milana u Bijelo Polje, kod Milanovog rođaka Čabarkape, policijskog inspektora.. U policiji je već bilo rečeno da je osumnjičeni Miloje Madžgalj, jer je poslednji viđen sa Radojkom u kafani „Sutjeska“ u Bijelom Polju.
Poslije izvesnog vremena inspektr saopšti da je Miloje priveden , ali ne priznaje zločin.
Tada Milan, sav slomljen, reče Talu:
_“Jazuk ti bilo Tale Lekoviu…što mi nedade da ubijem Miloja, i osvetim sina“.
Teške su riječi čovjeka kome je sin jedinac ležao mrtav.
Tijelo Radojka Čabarkape prebačeno je na obdukciju u beransku bolnicu. Tale i Milan otišli su tamo. Kada su u mrtvačnici vidjeli golo tijelo mladića, Milan je pao u nesvijest od bola i jauka.
Pokojnik je dopremljen u Lekovinu-Kičavu. Narod se okupio sa svih strana—da isprate mladi život na vječni počinak, da podijeli tugu i žalost sa porodicom.
A onda, baš u trenutku kad je trebalo spustiti pokojnikovo tijelo u grob, jedan momak sa kapije groblja je povikao:
__“Čujte, narode ! Nije ubica Miloje Madžgalj! Pervić je priznao ubistvo.
Nastade muk.
Milan priđe Talu Lekoviću, zagrli ga i kroz suze reče:
–„Tale, neka ti jedini Bog pomogne. Spasio si me velikog zla da nevinog čovjeka ubijem“.
Narod je ćutao. Svi su znali šta znači krvna osveta, i koliko je malo trebalo ds se jedna nesreća pretvori u dvije.
Od toga dana Milan nikada nije projahao konja pored kuće Tala Lekovića, sjahao bi sa konja i prošao pješke u znak vječite zahvalnosti i pažnje..
Kasnije se saznalo šta se dogodilo.
Miloje Madžgalj jeste tog dana sjedio sa Radojkom u kafani „Sutjeska“ u Bijelom Polju. Oko tri sata Miloje je potrčao preko mosta da stigne autobus za Pavino Polje. Vozač je vidio Miloja , zaustavi autobus da ga primi.Miloje je potom u Lekovinu kupio namirnice i otišao majci u Bijeli Potok.
Konibarice iz „Sutjeske“ potvrdile su policiji da je Miloje boravio u kafanim i da je sjedio i pio sa Radojkom. To je bio trag koji je istražitelje doveo da posumnjaju na Miloja.
Jedan zanatlija musliman koji je imao radnju pored kafane, ispričao je da je vidio čovjeka da je izašao na sporedna vrata kafane i otrčao uz Kulinu. Da je to Perović iz Babića Brijega. Kada su policajci došli na vrata Perovića koji je sjedio za sofrom na doručak, podigao je glavu i rekao:
–„Znam što ste došli. Ja sam ubica. Pustite me samo da doručkujem, pa idem sa vama“.
Tako je riješena tragična pogibija Radojka Čabarkape.
A u narodu je ostala da živi priča o Talu Lekoviću—čovjeku koji je jednom riječju i trezvenom glavom spasio nevin život i zaustavio novu krv da ne padne na Vraneš.
Iz Bijelog Potoka potekao je Miloje Madžgalj, sin čestitih roditelja Milovana i Milice. Visok i stasit boem, duge kovrdžave kose pale po ramenima, koračao je svojim putem onako kako je znao i umio, noseći u sebi duh starg vremena i ljudi ovoga kraja.
Krasili su ga prodoran glas, vedar pozdrav i neposrednost kojom osvaja ljude. Volio druženje, razgovor sa ljudima iz Vraneša i Bijelog Polja dijelio je mnoge dane i uspomene. Znao je ponead da se žestoko potkači, ali u njegovom srcu nije bilo zlobe ni pakosti.
Kada bi se pojavio, malo ko je ostao nepozdravljen. Osmijeh,rukovanje i ljudska riječ bili su njegv znak prepoznavanja.Bio je čovjek iz naroda, od onih koji nijesu težili velikom bogastvu i slavi, već su živjeli onako kako im je Bog dao i sudbina odredila.
Pamtiće ga po dobroti, iskrenosti i jednostavnosti. Ime Miloja Madžgalja ostaće u sjećanju njegivh rođaka, prijatelja i komšija kao ime čovjeka koji je bio svoj, čestit i preooznatljiv među ljdima svoga kraja.
Tadiša Tale Leković
Uitelj–VRANEŠ
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
