Jedva čekam da se laste vrate
Piše Emilo Labudović
Danas je međunarodni dan lasta. Ta nežna, vragolasta i radoznala stvorenja, vječiti brodari sa sjevera na jug i obratno, „slave“ dan uoči proljeća jer ga one i donose na svojim krilima. Nauka je još uvijek daleko od konačnog odgovora na pitanje kako znaju vrijeme i rutu povratka koja je duga hiljadama kilometara? Čak se i avionima, opremljenim moćnim kompjuterima i vođeni iskusnim pilotima, desi da se izgube u maglovitim jutrima i kišnim noćima – lastama nikad. A kad se, u rano pretproljećno jutro, oglase svojim veselim cvrkutom, kad prekrile nebo svojim vratolomijama, sa njima se u ozeble duše usele toplina, radost i optimizam.
Jedva čekam da se laste vrate.
Vratiće se one i ovdje već koliko sjutra, vratiće se da bi i proljeće moglo da se vrati. Ali, skoro niko, ili malo ko, ne obraća pažnju na činjencu da ih se svake godine, našom zaslugom, vraća sve manje. Jer se ove veoma korisne ptice (ne zbog proljeća već zbog tona i tona insekata kojima se hrane) odavno nalaze na spisku 74 vrste pred istrebljenjem. A da ih nije, gušili bi se u rojevima insekata svake vrste, dok one od nas traže samo da ih ne diramo, da im ne rušimo gnijezda i da im se divimo sa rastojanja. Malo za mnogo.
Jedva čekam da se laste vrate.
Rekoh, kod nas se skoro niko ne brine o tome hoće li se i u kojem broju one vratiti. Ovdje je jedna druga briga pokrila sve druge, pa čak i brigu o lastama. Stanje u nekakvom „bezbjednosnom sektoru“ zaokupilo je svekoliko naše „danas“, do mjere da ništa drugo ne vidimo oko sebe. Pod sjenkom „brige“ o bezbjednosti, niko živi ne obraća pažnju na to da smo, kao narod i kao država, u opasnosti da nas uguše nerad, dugovi, svađe… Jutros svi ćutimo o poražavajućoj istini da smo uvezli robe za više od četiri milijarde a izvezli jedva nešto preko 600 miliona evra. Važnije je ko će kontrolisati sektor u kojem mafija već odavno kontroliše skoro svakog drugog aktera. Pa čak i dobar dio potencijalnih „kontrolora“. Ali, važno je utvrditi čiji je duži (domet kontrole😁), makar se podavili u „mrtvom ekonomskom moru“ kojim smo okruženi.
Jedva čekam da se laste vrate!
Lastavičja gnijezda su savršenstvo graditeljstva i uvijek su smještena na mjestima koja nikome ne smetaju, ali ih je iz godine u godinu sve manje. Kao što je i nas sve manje, pogotovo onih spremnih da rade, tako da nemojte da vas začudi ako vas ljetos jutarnjom kafom posluži neko crnpurasto momče ili djevojče iz Indije ili sa juga Afrike. Ali, kao ni o lastama, o tome ovdje malo ko brine. Važno je samo da Andrija i oni iz DF ne uđu u bilo kakvu vlast jer će se, u tom slučaju, tata Eskobar ozbiljno zabrinuti. Jer, može se i gladno, golo i boso, važno je samo da NATO kišobran negdje ne procuri..
Jedva čekam da se laste vrate!
Sve može i ne mora da bude, ali proljeća će biti. Biće ga jer će se laste i ove godine vratiti. Kao što će se i Demokrate, uprkos svemu, uvijek vraćati u gnijezdo vlasti. Zacvrkutaće opet oko naših krovova i njihov cvrkut će zasjeniti tišinu Aleksinog (onog „našeg“ a svjetskog) ćutanja. Zbilja, zna li iko gdje je i šta je sa njim? Možda čeka da se Šaranović i Spajić izmore oko natezanja bezbjednosnog konopca pa da dođe i samo pokupi plijen. Jer samo u njegovim rukama bezbjednosni sektor je siguran. Od samog sebe najviše.
Jedva čekam da se laste vrate!
Nebo se polako oslobađa olovnosivog ogrtača i biva sve dublje. Osluškujem, one će se već oglasiti kako bi proljeće koliko sjutra moglo da uzme stvar u svoje ruke. Bez obzira ko će od prethodno imenovanih onu stvar (bezbjednost) držati u rukama. I sve će ovo jednom biti lani, a laste će se opet i ubijek vraćati. Jedva ih čekam. Rekao bih još štošta, ali ona sila od čovjeka i političara, onaj ser(onja) Žile Lanselot od Pljevalja, juče oštro zaprijeti, i to ne bilo kome nego Andriji lično, da će, ukoliko se građani Šavnika ne vrate na rezervne položaje – uzeti stvar u svoje ruke. I taman koliko strepim i osluškujem hoće li se laste vratiti, toliko strepim i osluškujem hoće li se građani Šavnika vratiti u svoj parlament. Jer, ako se vrte, onaj Žile, onaj politički isprdak tate Mila, ima sve da porusvaji. Ali, šta god da se desi sa Šavnikom i oko njega biće taman ono što su Žile i njegovi davno zasijali pa sad klija na sve strane.
A ja jedva čekam da se laste vrate. Jer danas je njihov dan. Dan nade u nove povratke i nova proljeća. Dobrodošle, gospođice laste!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)