JE LI GRIJEH PITATI ZA BRATA?
Piše: Emilo Labudović
Snažan (politički) zemljotres, jači i od 10 Rihtera, sa amplitudom od 450 kilometara (auto – putem nešto kraće) daleko od Podgorice, pogodio je kasno sinoć „zapadno“ područje Crne Gore i, srećom, izazvao samo duhovnu štetu. U „istočnom “ dijelu zemlje ni anuli nijesu. Jer, zamislite, Andrija Mandić bio je na slavlju izbornog štaba SNS (a imalo se šta i slaviti) u Beogradu. Ta činjenica, osim što je žestoko prodrmala crnogorske „zapadnjake“, mimo svih skoro u nesvijest je bacila onog zadriglog Nikolića, do mjere da je jedva čekao da mu Andrija Mandić položi račune i objasni koja mu je kuća milija.
Zalud je Nikoliću i „nikolićima“ objašanjavti da je Mandić, osim što je predsjednik Skupštine, prije svega, slobodan čovjek. A onda Srbin, političar, predsjednik stranke, suprug, roditelja, brat i prijatelj i da, shodno tim relacijama, ima određene obaveze. U slobodno vrijeme, i ne na uštrb obaveza prema Skupštini. DŽaba je, rekoh, Nikoliću i „nikolićima“ objašnjavati da nigdje ne piše da je Mandiću Beograd zabranjena destinacija, pogotovo kad tamo ide o svom brašnjeniku i ni u čemu ne dovodeći u pitanje državničku čast Crne Gore.
Očekivano je bilo da će Mandićeva posjeta političkom bratu i ličnom prijatelju Vučiću, Nikolića i „nikoliće“ drmnuti kao udar desetkilovoltnog dalekovoda jer, možete zamisliti – „mrski i okupatorski Beograd!? Još da je, ne daj Bože, trknuo do Moskve, u „zapadnom“ dijelu Crne Gore bi malo ko ostao zdrav.
Očigledno je da Nikolić i „nikolići“ budno osluškuju i prate šta rade neprijatelji u Beogradu, a još budnije prate (sa i bez Vesninog naloga) šta rade i sa kim se sve druže „domaći“ neprijatelji. I zato im Andrija nije mogao umaći i sve da je htio da se sakrije. A nije htio jer nije ni imao razloga za to. Ali, ko to da objasni Nikoliću i „nikolićima“ kad su oni odavno prešli na neke druge crekvencije.
Jer, da nije tako, Nikoliću i „nikolićima“ ne bi promakla jedna fotografija na kojoj su se zajedno uslikali lideri EU i zemalja Zapadnog Balkana na nedavno održanom samitu. Na slici je predsjednik Albanije, Edi Rama, baš onako „bratski“, zagrlio ovdašnjeg predsjednika Jakova Milatovića, i to u redu ispod njega. Ali, Edi je brat bratski, a Vučić je zlotvor, katil i din dušmanin, jer tako kažu one dvije ambasadorke – gazdarice.
Ja znam da Nikolić i „nikolići“ odavno ne čitaju srpsku literaturu, ali se iskreno nadam da nijesu posve zaboravili vrijeme kad su se školovli na čistom srpskom i da im je još u sjećanju jedan od najboljih srpskih romana XX vijeka – „Derviš i smrt“ Meše Selimovića. Jer ima u tom biseru, slobodno mogu reći, evropske literature jedna vanvremenska i vanprostorna rečenica koja glasi: „JE LI GRIJEH PITATI ZA BRATA“?
Je li grijeh, Andrija Nikoliću, brate naš razbraćeni?