Piše: Bećir Vuković
„Zaborav istrebljenja deo je istrebljenja, jer je to istrebljenje pamćenja…“
Žan Bodrijar
Najbolji dokaz da se ispunilo vrijeme ćutanja o Jasenovcu, jeste sticaj okolnosti da su se istovremeno pojavila značajna umjetnička djela koja preispituju zlo koje je, nimalo slučajno, koncetrisano tamo gdje je koncetrisan srpski narod.
To zlo vrhuni u Jasenovačkom pokolju.
Simbol tog zla je Jasenovac, a to što su Hrvati izvođači radova, neopravdava nas koji volimo hrvatski narod da to zaboravimo, jer da je bilo koji drugi narod osim Rusa, bio na istom mjestu, pravio bi fabriku za proizvodnju srboseka.
Na svim poljima i planovima umjetnosti, u svim žanrovima, nakon što se ispunilo vrijeme, pojavila su se djela koja u različitim formama, na sličan način, pokušavaju da umjetnički uspostave odnos sa takvim ekstremnim zlom.
Teodor Adorno rekao je da poslije Aušvica ne treba pisati poeziju. Bio je u pravu jer, očigledno, nije imalo smisla pisati poeziju dok se ne ispuni vrijeme.
U naše vrijeme pojavila su se srodna čitanja Jasenovačkog zla u „Dara iz Jasenovca“, u romanu Igora Marojević „Ostaci sveta“, čija je tema Jasenovac (za koji je dobio nagradu „Meša Selimović“), do knjige poezije „Pepeo“ Radomira Uljarevića, nagrađenje „Zmajevom nagradom“.
To je znak da umjetnost može i mora pogledati u lice sotonino. Neprebrojive su sotone na zemlji, a jedan je oličen i u ustaši i zapovjniku logora Jasenovac Maksu Luburiću.
Koga sve opominje stih Gorana Kovačića:“U bezdnu uma jeza me okrepljuje“. Opominje i pjesnike i duhovnike, i filozofe i moraliste, i političare i estetičare…
(Grijeh bi bio zaboraviti da je pripovijedač sa Bihora Ćamil Sijarić, prvi, gazeći preko leševa i ljudskih kostura, i pepela od spaljenih Srba, ušao u Jasenovac. Napisao je „Oslobođeni Jasenovac“, ali to Sijarićevo djelo, niko nikad do danas ne pominje. Ozbiljni istoričari kažu da je Tito i ’42, godine znao šta se dešava u Jasenovcu. A, 1945. godine, kad partizani broje 800. 000 vojnika, tj. 4 armije, i ne pokušavaju da oslobode Jasenovac. Komunisti za 4 godine nisu ni vidjeli leševe koje je nosila Sava od Jasenovca do Zemuna…)
I, sada, kad se ispunilo vrijeme ćutanja o Jasenovcu, kad je došlo na red da umjetnička kritika kaže svoju riječ, zabrinuti sveštenik sa Cetinja Gojko Perović, na jeftin način ogradio se od filma: „Ne mogu da gledam ovaj amaterizam od filma“.
Da li je svešteniku zasmetao samo amaterizam..?!
Kao da je imao u vidu tu, i slične izjave, Matija Bećković, na pitanje novinara da kaže svoj utisak poslije gledanja filma, pomogao je svima da izađu iz svojih uskih hodnika: „Događaji u Jasenovcu su jači od umetnosti i prosto je neumesno govoriti da li mi se sviđa film „Dara iz Jasenovca“.
Jasenovac je logor za istrebljivanje zato je i imao logor za djecu, i zamjerati na nekakvom amaterizmu u filmu o Jasenovcu – u svakom vremenu, suviše je opasna izjava.
Ostaje i pitanje, zašto je sveštenik sa Cetinja, ostao nedorečen u izjavi o filmu o Jasenovcu..?
Film „Dara iz Jasenovca“ je slika zla prenesena kroz oči djece. Da li su djeca anateri.
U jednom vremenu pojavio se veliki inkvizitor u hrvatskom narodu u liku Alojzija Stepinca, pod zaštitom Anta Pavelića.
Ustaše nisu bili vojska niti su bili bitke, ustaše su bile ubice kojih se i đavo stidi.
Niko ne pamti nijednu bitku ustaša. Ustaše nisu ljudi, ustaše su ubijale starce, žene, djecu, to su bile bitke ustaša.
Neko je nazvao Aušvic najgorim mjestom u istoriji svijeta. Ali, i svaki Srbin može da kaže da je Jasenovac najgore mjesto na svijetu.
