Jakov Milatović prevazišao Mila Đukanovića: Prijepodne se krije pod mitropolitove skute, a poslijepodne nagrađuje one koji su bili protiv njegovog ustoličenja

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović nastavlja da se dodvorava montenegrinskim ekstremistima koji su na predsjedničkim izborima prošle godine glasali za njegovog protivkandidata Mila Đukanovića.

Poslednja odluka koja je izazvala gnijev onih građana koji su vjerovali da Milatović neće nastaviti stopama njegovog prethodnika jeste dodjeljivanje Ordena crnogorske zastave prvog stepena pozorišnoj rediteljki Ani Vukotić i piscu Ognjenu Spahiću – simbolima moderne montenegrinsko – dukljanske (antisrpske) kulture.

Ovim skaradnim gestom, Milatović je uspio da nadvisi čak i Mila Đukanovića, jer suverenu neovisnog Montenegra nije padalo na pamet da nagradi pomenute kulturne poslenike tokom svog predsjednikovanja.

To je Milatović i zamjerio Đukanoviću u saopštenju.

– Ovim želim da jasno ukažem da za afirmaciju i priznanje stvaralaca nije neophodno čekati njihovu duboku starost, naročito ne onda kada se, kao u Aninom i Ognjenovom slučaju, njihovo djelo potvrdilo kao vrijednost – naveo je Milatović.

Podsjetimo, Ognjen Spahić bio jedan od potpisnika apela kojim je traženo da se zabrani viševjekovna tradicija ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru.

A šta tek reći za ordenovanje Ane Vukotić čija je blasfemija ostavila u zapećku čak i njenog kolegu Danila Marunovića.

Dotična je u svojim izlivima srbofobije i promocije montenegrinsko – dukljanske ideologije vrijeđala SPC, njene vjernike i srpski narod. Taj rasizam je donedavno isključivo suptilno provlačila kroz svoje pozorišne u CNP-u.

 

Podsjetićemo vas samo na neke rasističke komentare ove prosvećene dame:

“SPC je okupatorska institucija koja raspolaže sa ogromnim kapitalom. Znamo da kroz te svetinje prolazi veliki novac nad kojima država nema nikakvu kontrolu. Crnogorska pravoslavna crkva, sa druge strane, nije dobila status koji zaslužuje, a to je, takođe, naš problem. Vlasti su mislile da će crkvu da odvoje po istom principu po kome su odvojile državu, a to su dva potpuno različita sistema”.

„Kada govorimo o litijama i molebanima i tom masovnom okupljanju građana, zasigurno ne govorimo o intelektualcima. Intelektualci su ljudi koji su spremni da svojim imenom i prezimenom stanu ispred svog stava, a ne da su deo jedne mase, koja se, zapravo, iza krinke i priče o Bogu i veri, krije“.

„Nisam sigurna da je ovdje u pitanju porast vjernika. Mislim da je ovo porast velikosprskog nacionalizma. Ne mogu da prihvatim da 2020. godine u građanskom društvu raste broj vjernika. Dakle, nije to to, nego veliskosrpska politika, a crkva je u funkciji manipulacija. Prosto, ovde nije tema Bog, ovde je tema kapital. I to su stvari koje su potpuno čiste“.

 

Milatovićeva „nagla“ transformacija od podržavaoca litija i vjernika SPC-a do zdušnog promotera montenegrinske – dukljanske ideologije i vjernog pratioca politike Mila Đukanovića zasluga je Druge familije. Otkako se zbunjeni Milatović „uhvatio u kolo“ sa drugofamilijaškim dirigentima i ostalim članovima ansambla preraspoređenim u GP URA donosi, koncernu „Vijesti“ i interesno povezanim NVO donosi odluke koje se „kose sa zdravim razumom“, barem onog dijela javnosti koji ga je igrom slučaja izglasao za predsjednika države. U Crnoj Gori se, posredstvom Druge familije,  postaje član Prve familije,  a Milatović ozbiljno pladira da uđe u izabrano DPS-ovsko društvo.

Međutim, možda na površinu isplivava Milatovićeva prava anticrkvena narav, jer ne treba zaboraviti da je on kao ministar u Vladi Zdravka Krivokapića bio protiv potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC-om i ustoličenja  mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. A kako su Spahić i Vukotić po tim pitanjima na istim talasnim dužinama kao tadašnji ministar Milatovića, nije iznenađenje što ih isti kao predsjednik nagrađuje.