Izrael postaje Mađarska Bliskog istoka
Nikada nije bilo teže biti pristalica Izraela. Bio sam to otkad znam za sebe. Zapravo, skoro sam postao Izraelac. Kada sam 1976. godine napustio Sovjetski Savez sa majkom i babom, napravili smo dugačke pauze u Beču i Rimu, gdje su predstavnici Izraela pokušavali da nas ubijede da se preselimo u jevrejsku državu. To je bila primamljiva ponuda, ali pošto moja majka nije govorila hebrejski već engleski, pošli smo u Sjedinjene Američke Države. Ipak, dok sam odrastao kao jevrejsko dijete u predgrađima Los Anđelesa, i dalje sam se brzo vezao za Izrael.
Odrastao sam uz priče o vrijednim žiteljima kibuca koji pustinjsku zemlju pretvaraju u zelenu i herojskim izraelskim vojnicima koji spasavaju taoce u Entebeu. Čak sam na svojoj bar micvi 1982. godine održao govor u odbranu nesrećne izraelske invazije na Liban, što ne govori toliko o mojoj visprenosti kao budućeg komentatora, koliko o mojoj privrženosti Izraelu.
Kao odrasla osoba, mnogo sam putovao u Izrael i divio se živopisnosti njegove kulture. Uvijek sam smatrao da Jerusalim, koji stenje pod težinom hiljada godina istorije, nekako tišti, ali Tel Aviv je živahni, moderni grad uz obalu gdje se nekadašnji žitelj Los Anđelesa može osjećati kao kod kuće. Moja majka je bila toliko očarana Izraelom da je tamo provela nekoliko mjeseci i razmišljala o preseljenju tamo nakon što se penzionisala sa UCLA. (Nažalost, nije dobila priliku. Preminula je 2018. godine.)
Međutim, iako i dalje gajim naklonost prema Izraelu, često imam osjećaj da ne prepoznajem ono u šta se pretvorio. To mi je poznat osjećaj jer sam zbunjen i modernom Amerikom: Kako smo postali zemlja u kojoj zabranjuju knjige i negiraju postojanje kovida-19? I Izrael i SAD su izobličeni usponom populističkih huškača koji su iskoristili ružne i neprijatne predrasude.
Dok je naš ultradesničarski predsjednik „za dlaku“ izgubio izbore 2020. godine i sada se ponovo vraća u igru, izraelska ultradesničarska vlada i dalje čvrsto drži kontrolu, uprkos izrazito tijesnoj pobjedi. Upravo je pokazala moć usvajanjem zakona koji će spriječiti Vrhovni sud da poništava zakone na osnovu nerazumnosti, što je svakako subjektivan standard, ali je ograničavao sposobnost naseljenika da zauzimaju još više zemlje na Zapadnoj obali i ultraortodoksnih da budu oslobođeni vojne službe.
I Izrael i SAD su izobličeni usponom populističkih huškača koji su iskoristili ružne i neprijatne predrasude
Stotine hiljada gnjevnih Izraelaca izašlo je na ulice da protestuje protiv promjene ne samo zakona njihove zemlje, već i samog njenog karaktera. Sekularni, socijalistički Izrael moje mladosti brzo nestaje. Njegovo mjesto zauzima znatno bogatija zemlja, ali ona postaje netolerantna i neliberalna.
Oduvijek je postojala napetost između cionističkih i demokratskih struja u državi – napetost koja je postala posebno izražena nakon 1967. godine kada je Izrael okupirao Gazu i Zapadnu obalu sa svim njihovim palestinskim stanovnicima. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, vjerski ekstremizam i ultranacionalistička ideologija su se preselili s margine izraelske politike u sam centar moći. Političke stranke koje predstavljaju jevrejske naseljenike ne kriju želju za aneksijom cijele Zapadne obale, što bi utvrdilo vojnu okupaciju koju su grupe za ljudska prava osudile kao izraelsku verziju aparthejda. A političke stranke koje predstavljaju ultraortodoksne ne kriju želju da guše prava žena i prava LGBT+ osoba i nametnu teokratiju sekularnim Izraelcima.
U izraelskoj vladi sada su ekstremisti poput Itamara Ben Gvira, sljedbenika pokojnog rabina Meira Kahane, koji je osuđen zbog podrške jednoj terorističkoj organizaciji i podsticanja rasizma. Njegov kolega iz vlade, Bezalel Smotrih, samoproklamovani „fašistički homofob“, zagovara razdvajanje jevrejskih i arapskih žena u porodilištima, poziva na zabranu arapskih političkih stranaka (koje predstavljaju dva miliona izraelskih Arapa) i podstiče etničko čišćenje Arapa na Zapadnoj obali.
Vjerski ekstremizam i ultranacionalistička ideologija su se preselili s margine izraelske politike u sam centar moći
Na čelu ove ekstremističke koalicije je premijer Benjamin Netanjahu, narcisoidna osoba s malo čvrstih ubjeđenja. Kao bivši predsjednik Donald Tramp, Netanjahu ne dijeli nužno mnoga od uvjerenja svojih sljedbenika: Ko, uostalom, može zamisliti da je okorjeli plejboj poput Trampa zapravo čvrsti protivnik abortusa, ili da sekularni Izraelac poput Netanjahua zapravo želi da pretvori svoju zemlju u teokratiju? Ali i Tramp i Netanjahu se dodvoravaju ekstremistima kako bi osvojili i zadržali vlast, posebno kada je to od suštinske važnosti da im pomogne da izbjegnu krivične optužbe s kojima se suočavaju.
Kao ministar finansija prije 20 godina, Netanjahu je mnogo učinio da stvori reputaciju Izraela kao „nacije startapova“ smanjenjem javne potrošnje i deregulacijom ekonomije. Ipak, njegova nova vlada masovno povećava subvencije za ultraortodoksne škole, koje proizvode diplomce koji ne znaju matematiku, nauku i engleski jezik i koji ne žele da služe vojsku niti da se bave biznisom. Ultraortodoksni, najbrže rastući dio stanovništva, već je postao značajan teret za izraelsku ekonomiju, a grupa izraelskih ekonomista upozorava da će nove vladine subvencije „pretvoriti Izrael … u nazadnu zemlju, u kojoj veliki dio stanovništva neće posjedovati osnovne vještine za život u 21. vijeku“.
U međuvremenu, vojnici i preduzetnici koji najviše doprinose jačanju Izraela, ekonomski i vojno, sve se više osjećaju otuđenim od ekstremno desničarske države. Preduzetnici iz oblasti tehnologije prijete prekidom veza s Izraelom, a rezervisti u elitnim vojnim jedinicama prijete da se neće javiti na dužnost. Amos Malka, penzionisani general-major koji je nekada komandovao vojnom obavještajnom službom i kopnenim snagama, nedavno je rekao: „Da sam sada na dužnosti u generalštabu, odmah bih dao ostavku jer da ne mogu da služim režimu koji postaje mesijanska ekstremna diktatura.“41526378ota
Kao dugogodišnji pristalica Izraela, očajan sam zbog ovih događaja i zbog toga što SAD izgleda nisu u mogućnosti da promijene putanju Izraela, uprkos godišnjoj pomoći od 3,8 milijardi dolara koju Vašington pruža jevrejskoj državi. Netanjahu jednostavno ignoriše mudar savjet predsjednika Bajdena da traži konsenzus prije nego što nastavi sa značajnim promjenama u političkom sistemu. Da li će poslušati Bajdenove upozorenje da ne anektira Zapadnu obalu?
SAD i Izrael imaju sve više nesuglasica čak i u spoljnoj politici, pri čemu Izrael odbija da pruži više od simbolične podrške Ukrajini u njenoj borbi protiv ruske agresije. Netanjahu takođe pokušava da spriječi Bajdena da oživi prijeko potrebni nuklearni sporazum s Iranom. Nevjerovatno je da bi tokom njegovog aktuelnog mandata, Netanjahu mogao da se sastane sa predsjednikom Kine prije nego sa predsjednikom SAD.
Izrael je sada sve neliberalniji i teži saveznik: Mađarska Bliskog istoka. Zato ima smisla razgovarati o postepenom ukidanju vojne pomoći SAD Izraelu, kako je predložio kolumnista „Njujork tajmsa“ Nikolas Kristof dvojici bivših američkih ambasadora u Izraelu, Danijelu Kurceru i Martinu Indiku. Izrael je dovoljno jak da opstane sam, i SAD ne bi trebalo da subvencioniraju politike koje su anatema za toliki broj Amerikance i Izraelaca.
Izrael je i dalje slobodniji od svojih susjeda i dalje ima veliki broj građana koji su spremni da izađu na ulice i brane njegove liberalne, demokratske vrijednosti. Demonstranti mi ulivaju neku nadu za njegovu budućnost. Ali to jednostavno više nije ista država u koju sam se zaljubio prije više od 40 godina. Tužan sam zbog onoga što se već dogodilo Izraelu i zabrinut zbog onoga što će se dogoditi u budućnosti. Kao mnogi Amerikanci, prosto ne mogu da ga podržim tako bezrezervno kao nekada.