IZ ZAPISA NEPOKORNOG: Srbijo, bori se
Piše: Milisav Popović
Beograde, „drevni grade, krvava kolevko, ogledalo borbe nečuvene međ istokom i među zapadom“…
Gradili su te i rušili mnogi sa svih strana i meridijana. Oslobađali su te i obnavljali Srbi, predvođeni ne samo Karađorđem, kojem je pomagao i Vaso Čarapić iz „lomnijeh“ Kuča… Poginuo je za Beograd, eno mu spomenik… U tebi su prvi put objavljeni Markovi „Primjeri čojstva i junaštva“ davne 1901. godine.
Kosovo, kolijevko… Srbijo, majko svih Srba, ne daj da zlurada neka tvoja djeca tvoje sijede kose čupaju… “ Od svoje majke ko će naći bolju“.
Ne daj, Srbijo, da onom nevino prolivenom krvlju đaka iz „Ribnikara“ zasljepljuju vid onima koje si na izborima izabrala da te predvode, da te od gladnih NATO pasa čuvaju…
Ne daj da terorišu naš Beograd. Da štapovima, štangama i ko zna čime sve, razvaljuju vrata, lome prozore, udaraju na zidove skupštinskog zdanja našeg Beograda.
Pamtim, iako je to bilo davno, kada sam u tom istom skupštinskom zdanju, zadužen od mojih Kuča, tadašnjoj gradonačelici Beograda Radmili Hrustanović predao portret vojvode i književnika Marka Miljanova. Sve to u slavu otkrivanja Markove spomen biste na Kalemegdanu. Boli su tu i predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) Dragutin Vukotić, prof. dr Branko Popović (nijesu više živi), kao i sada živi akademik Matija Bećković.
Predsjedniče Srbije Vučiću, znam da umijete da krenete od malih i da smijete da zaustavite i one najveće. Tako ste svojevremeno na jednom promotivno skupu Narodne socijalističke stranke u Podgorici, kao gost, svoju besjedu započeli sporadično: „Sreća moja što nisam govorio iza Milisava Popovića dako i ja… “ – a onda ste nastavili trijumfalno… E pa, predskedniče Vučiću, neka vas i sreća i hrabrost, ali i pamet posluže sada da na što bezbolniji način zaustavite pomahnitali pohod kota domaćega na našu Srbiju.