Piše Dragan Bojović, nezavisni poslanik u Skupštini Crne Gore
U društvima duboko narušenih vrijednosnih koordinata, put od dnevne sobe do trezora banke nije bio tek metafora individualne društvene devijacije, već paradigma opšteg moralnog posrnuća. Taj put, koji je u uređenim zajednicama zamandaljen sa hiljadu sindžira i katanaca, te kao takav nezamisliv i nemoguć, u Crnoj Gori se tokom više decenija trasirao u svojevrsnu autostradu i „izgubljenu petlju“: beskonačni kružni tok privilegija, klijentelizma, političke podobnosti i privatizovane moći.
To nije bio put kojim se rjeđe ide u smislu duhovnog ili egzistencijalnog izbora, kako to sugeriše naslov čuvene knjige Skota Peka, već put kojim je mogla proći samo privilegovana kasta. Taj put bio je prolaz sa VIP karticom za odabrane, široki drum kojim je prva familija jurila majbahom kroz crveno: pravo u centar moći i novca, dok je narod Crne Gore pješačio po ivici egzistencije.
Ako je Džordž Orvel u svojim distopijskim vizijama opisivao svijet u kojem istina biva sistemski zamijenjena lažju, a moral preinačen u političku korist i profit, onda su nova otkrića koja svakodnevno saznajemo o stvarnosti koju smo decenijama živjeli odavno nadmašila i same umjetničke distopije. Ni u najmračnijim slikama Orvelove 1984 nije lako zamisliti društveni mehanizam u kojem se kriminal ne skriva, nego preodjeva u društveni uspjeh; gdje korupcija nije devijacija sistema, nego njegov modus operandi.
„Šta je pljačka banke u poređenju sa osnivanjem banke?“ — kaže Bertold Breht.
Ono što je nekada bilo moralno neprihvatljivo postalo je oznaka „snalažljivosti“. Korupcija je nazvana sposobnošću. Prevara se slavila kao inteligencija. Beskrupuloznost je proglašena poslovnim talentom. Krađa javnog dobra promovisana je kao „uspješan menadžment“.
U takvom poretku, pošten čovjek nije bio prihvatljiv, nije bio građanin, već tek prevaziđeni relikt prošlosti. Znanje je degradirano u robu niske vrijednosti. Diploma je izgubila ontološku vezu sa znanjem, a zvanje sa kompetencijom. Univerzitet, kao prostor istine i kritičke misli, sveden je na pijacu simbola, na mjesto gdje se ne stiče autoritet znanja, nego kupuje društveni status. Umjesto meritokratije, nastupila je trgovina legitimnošću.
U filozofskom smislu, riječ je o potpunom izopačenju aksiološkog poretka. Fridrih Niče je pisao o prevrednovanju svih vrijednosti, ali ovdje nije došlo do prevrednovanja, već do društvenog sunovrata. Ono što je nekada bilo stid postalo je ponos; ono što je bilo sramota postalo je preporuka. Vrijednost više nije bila istina, nego korist. Vrlina više nije bila čestitost, nego poslušnost. Pamet više nije bila znanje, nego vještina prilagođavanja laži.
Laž je postala oficijelni jezik društvene zbilje.
Upravo zato ovaj društveni ciklus predstavlja mnogo više od političke lakrdije: on je epistemološki projekat proizvodnje privida. Sve je moralo biti prikazano kao uspjeh. Fasade su morale biti prekrečene, premda su temelji bili urušeni. Institucije su postojale kao scenografija, a ne kao supstanca. Država je ličila na pozornicu na kojoj su uloge bile unaprijed podijeljene, a ucijenjena publika primorana da aplauzom potvrđuje sopstvenu marginalizaciju.
I dok su se jedni iz dnevnih soba selili pravo u trezore, kroz političke i porodične liftove, sve držeći se za srca junačka iz tobožnje ljubavi prema Crnoj Gori, drugi — oni koji su vjerovali u rad, znanje i princip — ostajali su na rubovima društva, kao živi podsjetnik da je sistem moguće zamisliti i drugačije.
A drugačiji sistem doista je moguće zamisliti.
Jer takvi sistemi, kakav su nam u nasljeđe ostavili prva familija i bivši režim, uvijek na kraju postaju žrtve sopstvene laži. Društvo ne može beskonačno opstajati na simulaciji vrijednosti. Kad se znanje pretvori u trgovinu, zakon u selektivnu batinu, a istina u marketinški slogan, sistem neumitno proizvodi vlastitu prazninu.
Iz takve praznine, iz takvih ruševina, svakako je potrebno vrijeme da se iznova uspostave vrijednosti.
Ali vrijeme obnove ne smije predugo da traje.
Pravda mora biti dostižna i mora biti brza, znatno brža od majbaha koji je decenijama jurio putem između dnevne sobe i trezora banke.
Jer Crna Gora više ne smije da čeka.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
