Istorija o kojoj se ćutalo; Teror nad stanovništvom Cetinja: Masovne pljačke, pokušaji silovanja i strijeljanja ljudi bez zakona i suda

Najnovija otkrića istoričara dr Aleksandra Stamatovića u Arhivu za nacionalnu bezbjednost Crne Gore (bivši arhiv UDB-e), bacaju sasvim drugo svjetlo na predstavu oslobođenja crnogorske prijestonice prije 80 godina.

Povodom 80 godina od oslobođenja crnogorske prijestonice biće, po ko zna koji put, interpretirana verzija o antifašističkoj tradiciji Crne Gore i Cetinja, i oduševljenja povodom ulaska oslobodilaca. No, je li to zaista tako bilo? Da li smo bili decenijama zatrpani lažnom istorijom?

Najprije treba poći od činjenice spornog datuma oslobođenja Cetinja. Poslije trodnevnih borbi Cetinje su oslobodile jedinice Desete crnogorske i Šeste crnogorske partizanske brigade. Naime, u obavještenju Štaba Drugog udarnog partizanskog korpusa od 15. novembra 1944. godine stoji da je Cetinje oslobođeno 14. novembra. Međutim, Komanda mjesta je dan ranije izdala prvu naredbu o oslobođenju grada (IZVORI: Zbornik NOR-a, tom III, knj. 8, dok. br. 357; Pobjeda, br. 3, 18. novembar 1944; Z. Lakić – R. Pajović – G. Vukmanović, NOR u Crnoj Gori 1941-1945, hronologija događaja, Titograd, 1963, str. 670).

Cetinje je oslobođeno tek iz trećeg pokušaja. Prvi pokušaj bio je 27. oktobra od strane jedinica Desete crnogorske brigade (IZVOR: Z. LAKIĆ – R. Pajović – G. Vukmanović, NOR u Crnoj Gori 1941-1945, hronologija događaja, str. 658). Drugi pokušaj bio je u noći 6/7. novembra od strane Desete i Šeste crnogorske brigade (IZVOR: Zbornik NOR-a, tom III, knj. 8, dok. br. 235 i 237). Jedinice koje su oslobodile Cetinje bile su Deseta crnogorska i Šesta crnogorska NOU brigada. Šesta brigada formirana je u Drijenku kod Kolašina 14. novembra 1943. godine. Za komandanta je postavljen Veljko Žižić, za zamjenika Vojin Todorović, a za političkog komesara Jovan Đurović. U njen sastav ušlo je ljudstvo iz Zetskog, Nikšićkog, Durmitorskog i Komskog NOP odreda (IZVOR: Zbornik NOR-a, tom III, knj. 6, dok. br. 66 i 88). Deseta brigada formirana je u Buronjima u LJešanskoj nahiji kod Podgorice 18. septembra 1944. godine. U njen sastav ušli su Izviđački bataljon Drugog udarnog korpusa, jedan bataljon Nikšićkog i dva bataljona Lovćenskog NOP odreda. Za komandanta brigade postavljen je Nikola Banović, a za političkog komesara Stevo Kovačević (IZVOR: Zbornik NOR-a, tom III, knj. 8, dok. br. 169, 179 i 192).

Ono što baca sasvim drugačije svjetlo na zvaničnu ideološku istoriografiju predstavljaju dva dokumenta, do sada nepoznata nauci i stvarnoj istini. Prvi je dokument koji je potpisao u ime Punomoćstva Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-e) Cetinja potpukovnik Branko Spasić 18. novembraa 1944. godine. Ovaj dokument je izvještaj nadređenom organu – Ozni za Crnu Goru, Boku i Sandžak. U njemu Spasić izvještava da je čim je saznao za oslobođenje grada u grad stigao sa Velišom (?). Stigli su sa bataljonom Ozne istog dana po oslobođenju, samo predveče. Do tada je u gradu držala vlasst brigada koja ga je oslobodila, i oficir OZN-e primorske grupe.

Do njegovog dolaska uhapšeno je 60 osoba „i bez ikakvog isljeđivanja i suđenja strijeljani su 13. o. mj.. 14 osoba, a sjutradan još 14.“ Ovdje je Spasić konfuzan u izvještaju, jer ako je Cetinje oslobođeno 15. novembra, a on došao uveče, o danu oslobođenja dani se ne poklapaju, što je već prezentovano u ovom tekstu.

Prema tvrđenju Spasića: „Strijeljanje je izvršila Ozna u sporazumu sa Okružnim komitetom KPJ i drugima.“ Strijeljanje je izvršeno potuno nepravedno. Stanovništvo se boji i rijetko izlazi iz kuća. Svako čeka hoće li biti sljedeći za hapšenje i pljačkanje.

O stanju po ulasku u grad Spasić dalje referiše: „Svako na svoju stranu je vršio pretrese i pljačkao privatnu imovinu, ne samo vojničke stvari, već i namirnice, zlatnine i drugo.“ Zalazilo se redom i u partizanske i u četničke kuće. Jedan rukovdilac iz Desete brigade, izvjesni Marković, obavještajni oficir brigade je čak pokušao da siluje jednu mlađu ženu, oborio je na krevet, poslije čega je uz krajnji napor drugova spriječen.“ Spasić je odmah obišao lokalni zatvor u Bogdanovom kraju, i počela su isljeđivanja. Zatvoreni su već bili dr Novica Radović, Bogdan Ivanović, član Narodne uprave, Arso Martinović, apotekar iz Peći i drugi. Uspostavljen je zatvor u selu Češljari kod Cetinja, gdje je grupa zatvorenika na čelu sa sudijom Nacionalnog suda iz Podgorice (četnički sud) Vojislavom Gojnićem. Tamo je upućen drug Milo Lubarda da ih sprovede na Cetinje (IZVOR: Arhiv Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore -Podgorica, kutija 4, dok. br. 428).

Da stanje u oslobođenom Cetinju i cetinjskom okrugu nije bilo nimalo ružičasto ni po oslobođenju, govori i izvještaj koji je uputio 31. decembra 1944. godine punomoćnik OZN-e za Okrug cetinjski Milo Lubarda Glavnom punomoćstvu OZN-e za Crnu Goru, Boku i Sandžak.

Na pojedinim mjestima narod kritikuje novu vlast i seoske Narodnooslobodilačke odbore, kao npr. u Ljubotinju, gdje ima odbornika koji su sarađivali sa okupatorom. U opštinama Čevskoj i Cuckoj krije se od 120 do 150 „škripara“ (odmetnika) „što separatista Krsta Popovića što četnika“. Većina ovih su četnici. Ima određeni broj „škripara“ u Lješanskoj nahiji u Orasima, Progonovićima i Buronjiima. Svi hranu dobijaju od familija, prijatelja, rođaka i kumova. Od ulaska na Cetinje 29 osoba je strijeljano, pet upućeno na istragu Punomoćstvu OZN-e Drugog područja u Podgorici, a tri u Nikšić. Osam osoba je predato Sudskom vijeću Šeste komande područja, a deset OZN-i Crne Gore, Boke i Sandžaka (IZVOR: Arhiv agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, kutija 4, dok. br. 468).