Istina o povodu za Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori 1941. godine

Piše: Jovan B. Markuš

Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine slijedilo je njeno razbijanje stvaranjem novih država pod protektoratom nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih saveznika na Balkanu.

U Hrvatskoj je stvorena ustaška država pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke na čelu sa poglavnikom dr Antom Pavelićem. Za kralja Hrvatske je postavljen knez Savojske kuće, Vojvoda od Spoleta, dobivši ime Zvonimir II.

Po istom receptu italijanski fašisti su pokušali da dovedu na presto “Slobodne i Nezavisne Kraljevine Crne Gore“ unuka kralja Nikole, princa Mihaila Petrovića Njegoša. Veliki patriota i čovjek od časti je odbio okupatorsku krunu, odbacujući manipulacije sa Crnom Gorom, njenom slobodom i dinastijom Petrović Njegoš. Umjesto krune odabrao je ratno zatočeništvo u nacističkim logorima.

Okupacijom Crne Gore počelo je njeno komadanje, tako da je član Centralnog komiteta za uspostavu Nezavisne Crne Gore dr Novica Radović u listu “Zeta“ morao da reaguje na namjere ustaškog poglavnika ističući sljedeće: “Istina, izjava g. dr Pavelića od 23. ovog mjeseca dopisniku mađarskog lista “Ahturblet“, da će granice između Crne Gore i Hrvatske biti uređena na bazi istorijskih granica, primljena je u Crnoj Gori sa radošću. Ipak, naši prijatelji iz dvadesetogodišnje borbe za pravo, slobodu, ravnopravnost i istorijsku političku individualnost: K sebi ruke!“

Crnogorski separatisti prema tuđim i davno projektovanim planovima, zajedno sa fašistima su krenuli u promjenu bića Crne Gore. Propagirajući narodonosnu individualnost najavili su nacionalno oslobodilačku eru. Prihvatajući fašističku ideologiju odbacuju vrijednosti građanske demokratije i kažu: “Moramo se osloboditi lažnih partijskih apostola, sofističke škole i sladunjavih pilula kapitalističko-demokratskog režima.“ Pozivajući se na hiljadugodišnju kulturu i državnu nezavisnost ističu da imaju “svoju književnost, svoj jezik, svoju vjeru i svoju umjetnost“ a takođe da imaju “svoje genije, svoje simbole i svetinje, svoju zastavu i svoje narodno ime“. Tvrde da se etnički formirao posebni “Crnogorski Narod“. Propagiraju, importovanu i staru teoriju, da Crnogorci nijesu Srbi nego da su nastali stapanjem Dukljana i Ilira, a o bratstvu sa Arbanasima kažu: “Mi smo i krvno vezani sa njima stapanjem Slovena i Ilira u Crnogorce i Arbanase“. U tom smislu pozivaju crnogorsku omladinu na “nacionalnu izgradnju i uzdizanje“ ukoliko želi da imaju “slobodnu Crnu Goru“.

Umjesto državne (narodne) zastave, trobojke iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore nametnuta je crnogorska ratna zastava – alaj barjak, bijeli dvoglavi orao na crvenoj podlozi.

Uslijedila je naredba o zabrani postojećih udžbenika u svim osnovnim i srednjim školama. Poslije ove došla je naredba Viskog komesara za Crnu Goru o novim nastavnim programima. Srpski jezik, koji je bio zvanični jezik u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, preimenovan je u crnogorski a list “Zeta“ je počeo da objavljuje italijansko-crnogorski rječnik uz napomenu: “Svaki naš čitaoc, ako bude redovno pratio ovaj rečnik moći će za vrlo kratko vrijeme naučiti kako se govori, čita i piše italijanski i crnogorski“.

Fašisti i separatisti su počeli, pored jezika, da preimenuju i ulice. Tako su na Cetinju izbrisali ime Njegoševo preimenujući Njegoševu ulicu, pod obrazloženjem da joj vraćaju staro ime.

Okupacione vlasti su u saradnji sa separatističkim komitetima sakrili od pogleda javnosti, zagradile daskama “spomenik izginulim omladincima 1918. godine, kao i ploču za spomen rođenja kralja Aleksandra“.

Ubrzo su srušili spomen grobnicu u kojoj su se nalazili zemni ostaci 30 omladinaca poginulih u bratskom sukobu na Božić 1919. godine, kao i spomenik jedinog kralja koji je rođen na Cetinju i unuka kralja Nikole kralja Aleksandra Karađorđevića.

Maj 1941. godine, je za crnogorske separatiste bio značajan mjesec tako da su čak preimenovali i staru crnogorsku narodnu pjesmu “Oj, junaštva svijetla zoro“ u “Oj, prekrasna majska zoro“. Ova popularna rodoljubiva pjesma “Oj, junaštva svijetla zoro“ prvi put je javno otpjevana 1863. godine, a njen tekst štampan u “Liri“ 1884. godine. Autentični tekst ove pjesme je glasio:

“Oj, junaštva svijetla zoro oj!
Majko naša Crna Goro!
Na tvojim se vrletima, oj!
Razbi sila dušmanina.
Jedina si za slobodu, oj!
Ti ostala srpskom rodu.
Dat’ će Bog i sveta mati oj!
Da se jednom sve povrati.“

U javnosti je fašistički diktator Musolini oslovljavan kao Duče (vođa), a nacistički Hitler kao Firer (vođa). Po ugledu na njih i dr Sekule Drljević je postao separatistički vođa i narodni učitelj. List “Zeta“ je pozdravio Drljevićev dolazak 12. maja 1941. iz ustaške Nezavisne Države Hrvatske u okupiranu Crnu Goru, naslovom: “Živio Narodni učitelj i Vođa, dr Sekula Drljević! I dobro nam došao!“ U čast dolaska Vođe list “Zeta“ je objavio da će “svim crnogorskim gradovima, selima i planinama odjeknuti glas tvoje pjesme: “Vječna naša Crna Goro…“ Savić Marković Štedimlija je u knjizi “Crvena Hrvatska“ 1937. godine ovu pjesmu Sekule Drljevića već bio proglasio “himnom crnogorskog gorštaka“. Drljevićeva pjesma je, u stvari, melodijom i riječima, plagijat narodne pjesme “Oj, junaštva svijetla zoro“. Iz pjesme je izbačena rečenica koja se nije uklapala u separatistički projekat “Ti ostala srpskom rodu“, a dodate nove strofe koje su odgovarale trenutnim političkim interesima. Da li su crnogorski separatisti staru rodoljubivu pjesmu preimenovali u čast majskom dolasku svog Vođe ostavljamo čitaocima da sami zaključe.

Za one koji su javno odbili da prihvate fašističko i separatističko nacionalno preimenovanje Srba iz Crne Gore u neke nove “klonirane Crnogorce“ slijedile su kazne. Tako je bivši načelnik upravnog odjeljenja Zetske banovine i bivši sreski načelnik Vojislav Pekić rodom iz Drobnjaka (otac poznatog pisca Borisava Pekića) poslije izjave pred italijanskim vlastima da on ne priznaje takvo crnogorstvo i da se on tako ne osjeća, ekspresno protjeran iz Crne Gore. Povodom ovog slučaja list “Zeta“ predlaže sljedeće: “Njegovim stopama trebalo bi poslati i sve one ostale terazijske liži sahane kako bi se Crna Gora oslobodila ovakvih rodoljuba.“ Radi disciplinovanja naroda da prihvati teorije o “novim Crnogorcima“, separatisti su pripremili spisak od 200 najviđenijih građana iz Crne Gore sa namjerom da ih ubiju kao poznate borce za srpsko nacionalno jedinstvo.

Nije teško uočiti skoro istovjetnost separatističkog i ustaškog projekta. Iz NDH je došao vođa i učitelj Drljević gdje je već duže radio sa separatističkim “ideologom“ Savićem Markovićem Štedimlijom, koji se istakao propagirajući stare “teorije“ o promjeni ukupnog identiteta Crnogoraca, etničkog i vjerskog, želeći da ih prevede u “Crvene Hrvate“ i rimokatolike. Štedimlija je u ustaškom pokretu bio zadužen da radi na zbližavanju Hrvata, Albanaca i “Crvenih Hrvata“ (Crnogoraca) i da ih konfrontira protiv Srba (Crnogoraca, Hercegovaca, Bosanaca, Srbijanaca..). Nije teško zaključiti da sve Štedimlijine “teorije“ vuku svoju genezu od ustaške “Hrvatske stranke prava“ Anta Starčevića iz 1868. godine, koja je lansirala svoju “teoriju“ o Crnogorcima kao mješavini “Crvenih Hrvata“ i starih Ilira. Štedimlija je samo po zadatku proučio i prezentovao ideje ove stranke, koja je propagirala rasizam pedeset godina ranije nego je nastao fašizam u Italiji i nacizam u Njemačkoj.

Pored preduzetih mjera na promjeni bića Crne Gore, vjerovatno je trebalo da uslijedi i realizacija ideje o “Autokefalnoj unijatskoj Crnogorskoj crkvi“ čiji je glasnogovornik bio upravo Štedimlija. Po uzoru, na “Autokefalnu Hrvatsku pravoslavnu crkvu“, koja je završila kao i njen osnivač Ante Pavelić, trebalo je stvoriti “Autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu“. Inače, Štedimlija je bio urednik “Glasa pravoslavlja“, organa “Autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve“, i faktički administrator ove silom ustaške vlasti promovisane crkve“. O ovoj “crkvi“, u knjizi “Pravoslavni“, hrvatskog rimokatoličkog teologa dr Juraja Kolarića piše sljedeće: “Ante Pavelić izjavio je 28. veljače 1942. u saboru da ‘u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Zatim je 3. travnja 1942. donesena “Zakonska odredba o osnivanju autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, a na temelju te odredbe proglašen je 5. lipnja 1942. Ustav Hrvatske pravoslavne crkve. Za poglavara Hrvatske pravoslavne crkve bio je postavljen ruski emigrantski arhijerej, bivši arhiepiskop jekaterinoslavski i novomoskovski Germogen, koji je bio ustoličen u Zagrebu 7. lipnja 1942.“ Potom se navodi sljedeće: ‘‘Hrvatska pravoslavna crkva nije imala nikakav stvarni uticaj na položaj pravoslavnih Srba u Hrvatskoj. Sa nekoliko sveštenika, mahom problematičnih ljudi, koji su se pukim slučajem špekulacijom našli u NDH, nije ona mogla da vrši nikakvu misiju, niti da postane značajni faktor koji bi mogao da zaštiti svoju pastvu. I dalje je trajalo prevođenje u rimokatoličku vjeru, i dalje je postojao i radio ‘Ured za rušenje pravoslavnih crkava’, zločini nijesu prestajali.“ Na kraju ovog poglavlja o Crkvenoj uniji u Hrvatskoj dr Jurij Kolarić između ostalog zaključuje: “Kao što smo vidjeli, povijest pravoslavlja u Hrvatskoj teška je i tragična. Spoznaja prave istine bila bi od najveće koristi i za jednu i za drugu stranu. U svijetu je poznato da hrvatsko katoličanstvo stoji na ‘crnoj listi’ svjetskog emigranstkog pokreta“… Teško je ne složiti se sa riječima ovog rimokatoličkog doktora teoloških nauka, da treba saznati prave istine pa i one o crkvenoj uniji i o Štedimlijinim aktivnostima u Hrvatskoj. Kratko trajanje “Nezavisne Države Crne Gore“, koju će separatisti i fašisti promovisati na Petrovdan 1941. godine, spriječilo je ostvarenje Štedimlijonog programa.

Međutim, Savić Marković Štedimlija će kasnije ponovo pokrenuti staru “teoriju“ o “Autokefalnoj Crnogorskoj crkvi“, ali ovog puta u komunističkoj izvedbi. Dajući podršku rušenju Crkve Sv. Petra Cetinjskog i Njegoševog groba na Lovćenu, u zagrebačkom listu “Vjesnik“ (organu Socijalističkog saveza Hrvatske) od 26. aprila 1970. u članku “Znamo ko vodi kampanju protiv Njegoševog mauzoleja“ koji odiše mržnjom, Štedimlija ponovo pokreće pitanje “Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve“. Neki od vodećih komunističkih egzekutora rušenja svetinja na Lovćenu zdušno su prihvatili ovu vjersku “teoriju“ iako nijesu bili vjernici. Poput ove, pristali su da budu samo spikeri “teorija“ koje su importovane iz centara moći van Crne Gore. Jedna objektivna analiza bi najvjerovatnije pokazala što je Njegoš kazao “I cijeli ovi besporeci po poretku nekome sljeduju.“

Italijanska okupaciona vlast obećala je Centralnom savjetodavnom komitetu vlast u sedam srezova Crne Gore, dok su na drugoj strani oduzeli žitorodne krajeve, izlaze na more, a time i mogućnosti za samostalan život. Albaniji su pripojeni: Ulcinjska oblast do Dobre Vode, Tuzi do rijeke Cijevne, Kastrati, Plav, Gusinje, Metohija i dio Kosova koji je pripadao Kraljevini Crnoj Gori. Boku Kotorsku u starim austrijskim granicama pripojili su Italiji. Hercegovina je bila prepuštena hrvatskim ustašama kao kompenzacija za prisajedinjenje Dalmacije, a za Novopazarski Sandžak bio je pripremljen poseban status sa osloncem na muslimane s ciljem odvajanja Crne Gore i Srbije. Albanskim pljačkaškim bandama dozvolili su, pored velikog broja ubistava, totalnu pljačku, paljevine, i progonstvo Crnogoraca i Srbijanaca sa Metohije i Kosova.

Većinu članova separatističkog Centralnog komiteta nije interesovalo miješanje u “tuđe“ poslove i komadanje Crne Gore, oni su se zalagali za svoju “Nezavisnu“ Crnu Goru, pa makar bila od “Kokota do Kotora“, kako su govorili neki od istaknutih članova.

Crnogorski separatisti koji su okupaciju dočekali kao slobodu, pripremili su Sabor od 65 svojih pristalica koji je trebao da simbolizuje Narodnu skupštinu iz 1914. Za Petrovdan, slavu Cetinjskog manastira, 12. jula 1941. godine crnogorski komitet sazvao je Sabor. Dio pozvanih delegata nije stigao na Petrovdanski sabor, a dio prisutnih je odbio da učestvuje u radu, doživljavajući ovakav čin teškom uvredom, za koju se oni nijesu borili. Ipak, komitet se snašao i na brzinu pozvao druge simpatizere, kako bi popunio broj delegata za punovažno odlučivanje. Sa nekoliko sati zakašnjenja sabor je otpočeo sa radom.

“Tačno u 10 sati, u pozorištu, u kome su već bili sakupljeni pretstavnici cijelog crnogorskog naroda, izabrani između književnika, umjetnika, naučnika i ljudi koji su dali mnogostrukih dokaza za ideju crnogorstva, započelo je svečano zasjedanje Sabora.

Pred pozorišnom zgradom nalazile su se dvije kompanije Crnih košulja, 18 divizije ‘Mesina’ sa muzikom. U času kada je NJ.E. Visoki Komesar za Crnu Goru, Grof Macolini, silazio sa svojom pratnjom iz zgrade bivše banovine, kompanije u stavu mirno, odavale su počast, a u isto vrijeme muzika je intonirala ‘Đov(a)necu’. Visoki Komesar pošto je izvršio smotru počasnih četa i pošto je pozdravio emblem kompanija, uputio se u pratnji brigadnog generala, komandujućeg jedne divizije, g. Tučia, u pozorišnu zgradu, pozdravljen aklamacijom Sabora i naroda, koji je, uz pretstavnike italijanskih vojnih i civilnih ličnosti dupkom ispunio pozorište. Crnogorske i italijanske zastave prekrivale su lože i pozornicu. Koje su, uz ponosne nošnje narodnih pretstavnika, davale raskošni izgled bogato rasvijetljenoj dvorani.“

Zvanični i jedini saborski govornik dr Sekule Drljević odmah po otvaranju Sabora uzeo je riječ i u dugom govoru, između ostalog, rekao:

“CRNOGORSKI SABORE,

Prošli Svjetski rat završen je Versajskim diktatom. Kao njegova neminovna posljedica nastala je pometenost političkih i moralnih pojmova u prvim godinama nakon rata, koju je prekinuo dolazak na na čelo italijanskog naroda genijalnog tvorca i vođe fašizma Benita Musolinija. Kasnije, uzeo je u svoje čvrste ruke vođstvo njemačkog naroda Adolf Hitler identifikujući poglede na Evropu i na nužnost njene reorganizacije sa pogledima Benita Musolinija. Oba Velika Evropljanina nijesu prestajali upozoravati na nužnost stvaranja nove Evrope. Nijesu ih shvatili oni, na čiju su adresu njihove opomene bile upućene. I tako je došlo do današnjega rata.

Tvorevine Versajskog Diktata srušile su jednu za drugom pobjedonosne armije Sila osovine. Nestalo je i Jugoslavije i time je stvorena mogućnost, da bude ispravljena nepravda učinjena Crnoj Gori godine 1918. i da Crna Gora, kao nezavisna država, bude ukopčana u novi evropski sistem koji izgrađuju dva evropska genija savremenika i njihove nepobjedive armije.“

“Riječi g. Drljevića, često puta bile su prekidane najburnijim aplauzima i poklicima na adresu slobodne Crne Gore, Fašističke Italije, njenog plemenitog Kralja, Vođe Fašizma, g. Musolinija, Grofa Đana i svih onih, kojima Crna Gora ima da zahvali za ovaj veliki dan.

Predsjednik Sabora odredio je zatim da se pročita deklaracija. Gospodin Jovo Popović pročitao je tekst deklaracije, koji je bio pozdravljen dugim odobravanjem. Predsjednik Sabora g. Ivanović umolio je zatim da se deklaracija primi aklamacijom, našto se dvoranom prolomilo gromko: Prima se! G. Ivanović konstatovao, da je deklaracija primljena jednodušno.“

DEKLARACIJA CRNOGORSKOG SABORA

CRNOGORSKI SABOR koji se sastao na Cetinju na Petrovdan 12. jula 1941. godine, u ime Crnogorskog Naroda, kao vjerni tumač njegovih želja i njegove volje, daje ovu
DEKLARACIJU:
I
Okupacija Crne Gore od strane Srbije, koju je protivno volji Crnogorskog Naroda prihvatila t. zv. Velika Narodna Skupština u Podgorici svojom odlukom od 26. novembra 1918. god, prestala je.
II
Stavljeni su van snage: režim koji je bio stvoren u Crnoj Gori od bivše Kraljevine Jugoslavije, i Dinastija Karađorđevića. Vidovdanski Ustav i Ustav od 3. septembra 1931. godine, koji su potjecali od pomenutog režima, ukinuti su.
III
Proglašava se suverena i nezavisna Država Crna Gora u obliku Ustavne Monarhije.
IV
Crnogorsk i Sabor izjavljuje da su svi Crnogorci – blagodarni Italijanskim Oružanim Silama, čijom se zaslugom ostvarilo oslobođenje njihove Domovine i sjećajući se uskih veza, koje postoje između Dinastije Petrović Njegoš i italijanskog Kraljevskog Doma, s povjerenjem u djelo obnove dato uvijek i svuda od Duče-a i od Fašističke Italije – riješeni da sjedine život i sudbinu Crne Gore sa sudbinom Italije, uspostavljajući s njom veze uske solidarnosti. Naknadno će se pristupiti sklapanju sporazuma, između Crne Gore i Italije, prožetih duhom ove solidarnosti i saglasnih ulasku Crne Gore u akcionu sferu Rima.
V
Crnogorski Sabor, u pomanjkanju nosioca Vrhovne Vlasti Šefa Države, riješio je da uspostavi Kraljevsko Namjesništvo i da umoli Njegovo Veličanstvo Italijanskog Kralja i Cara da blagoizvoli odrediti Namjesnika Kraljevine Crne Gore, koji će proglasiti Ustav.“
U istom broju objavljeni su i telegrami zahvalnosti sa svečanog zasijedanja Sabora. U telegramima upućenim Dučeu i Fireru kaže se sljedeće:
“DUČE-U
RIM
U času kada Crna Gora, po jednodušnoj odluci Sabora, uspostavlja Suverenu i Slobodnu Državu, orijentišući se odlučno prema Fašističkoj Italiji, i tražeći njenu zaštitu i trajnu plodonosnu solidarnost, polaze k Vama, Duće, izrazi zahvalnosti za ovo veličanstveno djelo zadovoljštine, i uzdižu se tople želje za uspostavljanje jednog doba pravde, mira i saradnje među narodima pod Vašim najvišim pokroviteljstvom.
Pretsjednik Sabora
IVANOVIĆ,s.r.“
“FIRERU
BERLIN
Crna Gora, koja je, u akcionoj sferi Fašističke Italije danas uspostavljena kao Suverena slobodna država, upućuje svoje misli Vama, Fireru u želji da Osovina i novi evropski poredak dostignu skoru sretnu pobjedu.
Pretsjednik Sabora
IVANOVIĆ,s.r.“

Ovako stvorena “Suverena i Nezavisna država Crna Gora“, čiju je krunu odbio princ Mihailo Petrović Njegoš, nije opstala ni jedan dan. U zoru 13. jula 1941. protiv ovakve države i njenih zaštitnika ustao je narod Crne Gore, nezavisno od svojih političkih opredjeljenja, i za kratko je skoro čitava Crna Gora bila oslobođena, izuzimajući nekoliko gradova.

Povodom pedesetogodišnjice ovog događaja Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 11. i 12. jula 1991. godine organizovala je naučni skup. U zborniku sa tog skupa pod naslovom “Trinaestojulski ustanak – predmet nauke i umjetnosti“ u svom referatu akademik dr Dimitrije – Dimo Vujović, nekadašnji predsjednik sreskog narodnooslobodilačkog odbora Cetinje i sekretar Komiteta Komunističke partije za srez Cetinje (1944-45), kao učesnik trinaestojulskog ustanka u svojoj analizi, između ostalog, ističe i sljedeće:

“Činjenica što je ustanak u Crnoj Gori izbio sjutradan poslije Petrovdanske skupštine, koja je donijela one antijugoslovenske i separatističke odluke o obnovi nezavisne crnogorske države, pod pokroviteljstvom fašističke Italije, najbolje ilustruje duh i smisao ustanka. Ustanak je upravo pripreman i podignut protivu politike koju su fašistička Italija i crnogorski separatisti izrazili u tim odlukama. Znači, ustanak je bio antifašistički, antiseparatistički, protiv razbijanja Jugoslavije, a samim tim oslobodilački i jugoslovenski… Zbog toga je 13-julski ustanak crnogorskog naroda bio odbacivanje samostalnosti Crne Gore, kakvo su pripremali separatisti pomoću italijanskih fašista, a izjašnjavanje za Jugoslaviju. Upravo tako su ustanak i shvatili italijanski okupatori i crnogorski separatisti. Oni su nekoliko dana poslije izbijanja ustanka, preko “Glasa Crnogorca“ narodu poručivali: “Slavna vojska moćne italijanske imperije došla je u Crnu Goru ne da je zarobi, nego da uspostavi nezavisnu crnogorsku državu, koju je narod proglasio na Petrovdan“ ili: “Italijanski vojnici došli su u Crnu Goru kao braća. Osigurali su crnogorskom narodu nezavisnost i slobodu.“ Dakle, prema njima pucanje u Italijane bilo je pucanje u nezavisnost i slobodu Crne Gore…

Trinaestojulski ustanak potpuno je zbrisao Petrovdansku skupštinu i njene odluke, kao da nikada nijesu ni postojali. Ona nije ostavila nikakvog traga, pa je niko više i ne pominje kao da nikada nije ni održana.

Tako je 13-julski ustanak predstavljao smrtonosni udarac fašističkim i separatističkim planovima stvaranja nezavisne crnogorske države. On je bio velika pobjeda jugoslovenstva nad separatizmom.

O jugoslovenskom duhu i cilju 13-julskog ustanka govori i činjenica da u njemu nijesu učestvovali samo komunisti nego i mnogi jugoslovenski orijentisani pripadnici građanskih političkih stranaka i oficira bivše jugoslovenske vojske.“

Nesporna je činjenica, koju akademik Vujović korektno ističe, da su oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije učestvovali u borbama da se sruši ova nakazna fašističko-separatistička tvorevina, po ugledu na ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku. Ne samo da su učestvovali u ustanku nego su, što je i logično, kao školovani oficiri rukovodili oružanim akcijama. Po objavi rata Sovjetskom Savezu, 22. juna 1941, od strane Njemačke, po šumama Crne Gore su se nalazili pukovnik Bajo Stanišić, pukovnik Nikola Vujošević, major Đorđe Lašić, kapetan Pavle Đurišić, kapetan Jakov Kusovac, kapetan Jakov Jovović, kapetan Ivan Ružić i mnogi drugi koji će voditi ustaničke borbe. Činjenica je da je velikom ustaničkom pobjedom na Košćelama kod Cetinja 15. jula 1941. rukovodio kapetan Jakov Kusovac, kao i da je pukovnik Bajo Stanišić rukovodio ustaničkim odredima koji su 20. jula 1941. oslobodili Danilovgrad. Svi oni koji pokušavaju da sakriju istinu o povodu za trinaestojulski – pavlovdanski ustanak, treba da se zapitaju zašto ustanak nije izbio 11. ili 14. jula, ili poslije dolaska okupatora aprila 1941. u Crnu Goru. Kao što je Pavlovdan poslije Petrovdana, tako je i 13. poslije 12. jula. Na Petrovdan je proglašena “Suverena i Slobodna Crna Gora“ a na Pavlovdan je srušio narod Crne Gore, predvođen patriotama koje nijesu prihvatile ovaj neslavni dan u istoriji Crne Gore.