Istina je laž
Piše: Milovan Marković (Sumrak mraka)
Od kako znam za sebe volio sam prstenje i, uopšteno, nakit: ogrlice, narukvice, nitne, minđuše, pirsinge…
Sjećam se, baš je bio dobar „trip“ to, da sam još kao srednjoškolac imao običaj da svoje ruke okitim sa po dva, tri, četiri prstena na jednoj ruci.
Kako nekad, tako i sad…
Na desnoj ruci, trenutno, nosim dva (na kažiprstu i domalom), a na lijevoj tri prstena – (palcu, domalom i malom prstu).
Od toga, četiri su od hirurškog čelika, dok je jedan, onaj na malom prstu lijeve ruke, od srebra.
Gledajući ih prije neki dan, dok sam očekujući rakiju sjedio u jednoj podgoričkoj kafančini u iščekivanju da se vidim sa jednom đevojkom (da ne bude zabune – bivšom koleginicom iz prsle redakcije neke raspale radio stanice na kojoj sam nekad radio), pade mi na pamet da napravim jedan mali eksperiment. Ne, vala, što sam imao bogzna kakvu sjajnu ideju i poruku koju treba poslati s njom, nego onako… Bezveze, bukvalno, od (p’jane) dosade…
Elem, da ne dužim puno, poslije njene konstatacije da sam se opet „okitio ka’ jelka”, pitao sam je da mi (po)kaže za koju od mojih „đinđuva“ na ruci misli da je srebro.
Naravno, pokazala mi je onaj što nosim na domalom prstu lijeve ruke. Kada sam je pitao zbog čega misli da je baš on srebra, odgovor je bio jednostavan: najviše sija. I, zaista, jeste tako. Za razliku od ovog „pečatnog“, koji me „žulja“ na malom prstu, a čiji se sjaj vremenom izgubio, ovaj na domalom šljašti do mjere da se u njemu možeš ogledat’.
Razmišljajući o tome, dok sam žurio da promijenim kafanu (lokacija serdaru piperskom poznata) u kojoj ću, ka’ vazda, ovjerit’ noć, misao mi ostruga činjenica da je isto tako i kada su u pitanju istina i laž.
Čovjek je, priznali mi to ili ne, sklon da svemu onom što više sija, što više, da tako kažem, „šljašti“ i nabudženo je povjeruje više nego li nečemu što je, iako neugledno ili ne baš sa velikim (od)sjajem, pravo, originalno, provjerljivo i, u krajnjem, dokazivo.
Laž, u potrebi da je zasijeni i zamaskira, uvijek sija i šljašti više od istine. A čovjek ka’ čovjek… Prije će povjerovat’ tom lažnom (od)sjaju, nego onom što je, usljed zuba vremena, ublijeđelo ili, ako je (pre)mračno ka’ ja, matiralo.
U laži se, kao i u ovom mom prstenu na domalom prstu, čovjek ogleda. Da, drugovi i gospodo, baš tako. Ono u šta najprije povjerujemo – to smo, takvi smo i od toga.
Čovjek, zapravo, može biti samo ono u šta vjeruje. U ovom slučaju – ono što želi. Jer čovjek, valjda, ne može (po)vjerovati u nešto ako to ne želi. I, da se razumijemo, obrnuto – čovjek ne može (po)željeti nešto ako prethodno, u to (šta god bilo), nije povjerovao da je tako.
Mi danas živimo u vremenu u kojem svako ima svoju istinu. Svakom je istina ono u šta želi da vjeruje da je istina.
Bahtin, zato, mudro primjećuje da se ona „ne rađa niti se nalazi u glavi pojedinca, ona se rađa između ljudi koji zajednički tragaju za istinom, u procesu njihove dijaloške interakcije”.
Ili, u prevodu: istina će bit’ ono što se dogovorimo da bude.
Mislim, ono, aj’ da se ne foliramo: svakako je sve laž, je l’?