Ispit istorije sa Njegošem
Piše: Miodrag Lekić
Parafrazirajući još jednom Voltera može se reći – da Njegoša nije bilo, trebalo ga je izmisliti. Njegoš je dao mnogo poeziji, filozofiji, dakle univerzalnom duhu, ali i svom narodu i Crnoj Gori. Između ostalog, dajući “malenom ljudstvu” smisao njegove istorije. Drugim riječima, najviše njegovim djelom Crna Gora je dolazila do svijesti o samoj sebi. Ispit koji se istorijski polaže i traje. Sa Njegošem, sigurno sa većim izgledom na uspjeh.
U svakom susretu, pa i ovom prazničkom, treba sagledavati Njegoša u njegovoj stvarnoj dimenziji. Ni većoj ni manjoj. I takav Njegoš “živi dovijeka”.
Bez, s jedne strane, mitologije i nacionalnih strasti – sve zajedno uvod u folklorni kič.
S druge, bez apsurdnih falsifikovanja njegovog grandioznog djela od stane ignoranata s mogućim kompleksima raznih vrsta. Oba fenomena treba razumjeti, u svakom slučaju demistifikovati. Iako na prvi pogled suprotstavljeni, oni su kao (zlo)upotreba blizu, skoro duhovni blizanci. Primarno inspirisani neznanjem “tupoga pogleda”. I ono je, nažalost, vječno.
Uostalom davno je učeno da je Njegoš besmrtan, pa je možda i razumljivo da kao takav u novim savremenicima ima i svoje lažne obožavaoce i stvarne mrzitelje.
Pored ozbiljnog, dakle objektivnog domaćeg proučavanja Njegoševog djela treba makar oslušnuti njegošologe sa slavisitičkih katedri po svijetu, dakle, njihova otkrića dubine njegovih misli, u širokom rasponu od metafizičkog pjesnika kosmičkog poretka do državnika u crnogorskim prilikama, nerijetko u vremenima annus horribilis.
Svakako evropska kulturna dimenzija, posebno ona duboko inspirativna – jugoslovenska čini Njegoša savremenim i emancipatorskim, i danas mostom prema suživotu, bliskosti, zajedništvu.
U ovom danu kolektivnog omaža Njegošu kada imamo razloga podsjetiti se na dubinu njegovih poetskih i filozofskih misli, moglo bi takođe biti korisno još jednom pročitati i njegovu testamentarnu poruku:
“Novci koji su mi u jednom banku u Petrovgradu… njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac žito i bez pare i dinara da ih dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečene novce ne može iz banke uzeti no vječno da u njemu ostanu, samo dobiću da se polzuju…
Ko išta od ovoga ovđe upisanog preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud Božiji izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba nepravdu i zemlje učinio.”
Ovo predsmrtno upustvo, pisano negdje u vrijeme nošenja bolesnog Gospodara na ramenima kotorsko-planinskim strminima, jeste i opomena etičko-karakterološke linije crnogorske istorije. Tada plaćane teškom mukom života.
Sudbina ove zemlje će zavisiti i od toga koliko ćemo u vremenima raznih plićaka moći da se sretnemo sa dubinom misli Njegoša, iznad svega pjesnika slobode. Slobode svih ovdje.