“Intpolicydigest”: Milo hapsi vjerske lidere, policija tuče demostrante, birački spisak pun fantoma!

Pandemija je širom svijeta pomogla autoritarnim vladarima da utemelje svoj uticaj. Jedan od njih je Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, i jedan od lidera s najdužim stažem u Evropi – i prethodni pobjednik OCCRP-a „Osoba godine“.

Tokom poslednjih nekoliko mjeseci, pod njegovim nadzorom, vjerski lideri su bili u zatvorima, policija je brutalno napadala demonstrante, a izborni spisak je prepun fantomskih glasača. Kao rezultat toga, Freedom House je degradirao zemlju sa „nove demokratije“ na „hibridni autoritarni režim“. U isto vreme, vlada traži izručenje svojih građana. Među njima je i Duško Knežević, predsjednik Atlas Grupe.

Postoji veoma dugačak spisak razloga zbog kojih bi Ujedinjeno Kraljevstvo, i druge zemlje s kojima je Crna Gora potpisala ugovore o izručenju, u slučaju Kneževića, trebalo da odbiju sve zahtjeve za izručenjem.

Prvo, optužbe su politički motivisane, što je neizbježno, budući da su izdate zajedno sa crnogorskim zahtjevom za izručenje. Britanski zakon zabranjuje u ovom slučaju, njegovu predaju Crnoj Gori jer se time isključuje svaka mogućnost pravičnog suđenja. Čak je i Interpol, koji je na zahtev vlade izdao međunarodni nalog za hapšenje Kneževića, objavio ove nedelje da je postojala „pretežno politička dimenzija ovog slučaja“ – i da poništio je sve crvene poternice protiv Kneževića.

Kampanja protiv Kneževića pokazuje kako Đukanović koristi međunarodno pravo protiv svojih protivnika.

Jednom je Knežević imao prijatelje u vrhu vlasti (uključujući samog predsjednika). U Crnoj Gori se čini da je to, kao što su primijetile brojne međuvladine organizacije, uključujući Ujedinjene nacije, uobičajeno, ako želite da izbjegnete višegodišnje narušavanje poslovnih interesa.

Međutim, ponekad prijateljstvo nije dovoljno. Atlas banka, koja je dio Atlas grupe, bila je konkurent Prvoj banci porodice Đukanović, koja je privatizovana i iz državnog vlasništva prenijeta na predsjednikovog brata ispod tržišne vrijednosti.

U decembru 2018. godine, kada je „Banka Đukanovića“ propadala, dok je Atlas banka dobro poslovala, Specijalno tužilaštvo pokrenulo je postupak protiv Kneževića i izdejstvovalo bankrot njegove finansijske institucije da bi ga potkopalo. Kao odgovor na očigledno izmišljene optužbe, Knežević je objavio tranšu materijala koji razotkriva korupciju u središtu vlasti – uključujući video zapis o tome kako je bio prisiljen da preda kovertu prepunu gotovine partijskom saradniku predsjednika vladajuće stranke koja je kupovala glasove na izborima 2016.

Protesti koji pozivaju na ostavku predsjednika zbog onoga što je brzo postalo poznato kao „afera sa kovertama“ potresali su zemlju mesecima posle, a na ulice su izašle desetine hiljada Crnogoraca. Kancelarija Specijalnog državnog tužioca – umjesto da istražuje tvrdnje – zatražila je od Interpola da izda za Kneževićem međunarodnu poternicu zbog optužbi da je organizovao kriminalnu grupu, zloupotrebio položaj i prao novac.

Prošla godina daje uvid na način na koji se odigravaju politička suđenja u Crnoj Gori. Dvojica lidera opozicionog Demokratskog fronta osuđeni su na pet godina zatvora. Oni su optuženi za navodnu ulogu u navodnom državnom udaru, u kojem je na predsednika trebalo izvršiti atentat, a parlament naoružati ruskim parlamentarcima – i sve na dan izbora.

Mnogi su doveli u pitanje istinitost državnog udara, umjesto toga optužujući vladu da je stvorila zavjeru za osvajanje izbora 2016. godinu, nadajući se da će iskoristiti talas zabrinutosti u Evropi oko ruskog miješanja. Suđenje nije učinilo ništa da razjasni ovu situaciju. Freedom House je rekao da su pravni postupci na suđenju bili haotični i protivrečni, nekoliko svjedoka je preokrenulo svoje svjedočenje, a detalji državnog udara ostaju nejasni. Dvojica vođa ostaju u zatvoru.

Drugo, crnogorsko pravosuđe je kompromitovano i korumpirano – i postaje još gore. Godine 2019. nedostatak nezavisnosti u pravosudnom sistemu je izložen skandalu nakon skandala. ‘Afera s stanovima’ otkrila je vladu koja je dodijelila imovinu i odobrila više od pola miliona eura povoljnih zajmova sudijama i tužiocima. Među korisnicima su bili predsednik Ustavnog suda, predsjednik Upravnog suda i Vrhovni državni tužilac – daleko od sitne boranije.

Sudstvo je takođe olakšalo napore vlade da državnu upravu pod svoju kontrolu. Vrhovni sud Crne Gore naložio je nižim sudovima da ne odlučuju o žalbama državnih službenika kada budu otpušteni. Mnogi su odmah istakli da je ovo protivno pravu na pravni lek u slučaju nepravednih otkaza. Ali postoji očigledno jedan zakon (ili bolje rečeno, nedostatak zakona) za političare, a drugi za sve ostale: jasna ilustracija političkog uticaja unutar pravosuđa.

Ako izručenje bude odobreno, ono bi samo poslužilo jačanju Đukanovićeve vladavine koja traje već tri decenije. Aktivnosti protiv Kneževića su bile značajane: bio je jedan od najmoćnijih biznismena u Crnoj Gori. To šalje signal da je vlada spremna da goni svakoga ko se protivi njihovoj vladavini bez obzira na njihov položaj. Shodno tome, da Interpol nije poništio crvene poternice, Đukanoviću bi bio dat pečat saglasnosti sa Zapada. Bilo bi mu dozvoljeno da se osloni na zemlje koje bi trebalo da podržavaju vladavinu zakona i da vrati svoje odmetnike nazad u Crnu Goru.

Nema sumnje da, kada se izdaju pravi nalozi za hapšenje i kada se zaista zatraži izručenje, države bi trebalo da postupaju po njima. Ali to ne može biti opravdano kada državu koja postavlja takve zahtjeve vode političari poput Đukanovića. Jasno je, tada, dok se ne izvrše reforme vlasti i pravosuđa, nijedan politički izložen građanin ne bi trebalo da bude izručen Crnoj Gori.

(intpolicydigest.org)