(INTERVJU) Šarić: Novonastale nacije nazvane po toponimima i unijati ni ne mogu naći „boljeg“ pjevača od Tompsona; Divljačkom agresijom na SRJ 1999. počeo je kraj angloameričke dominacije!

Proširenje Otvorenog Balkana značajano bi umanjilo rizik od izbijanja oružanog sukoba na neuralgičnim tačkama našeg regiona (Kosovu i Metohiji i BiH) smatra hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić.

Šarić je za BORBU ocijenio da je zemlje tzv. Zapadnog Blakana teško mogu ući u EU, i da su angloamerički centri moći za njih namijenili samo članstvo u NATO pakt. Takođe, ovaj istoričar ističe da unutar same EU ne postoji raspoloženje za prijem novih članica, tako da bi se države regiona trebalo više usredsrediti na to da zajednički stvore okvir za rješavanje nagomilanih problema.

Naš sagovornik se dotakao i fascinacije crnogorskih rukometašica i hrvatskih fudbalera koji u kontinuitetu sportske uspjehe proslavljaju uz pjesme Marka Perkovića Tompsona koji veliča ustaštvo. Kako primjećuje, nije čudno što novonastale nacije nazvane po toponimima i unijati iz Dalmatinske Zagore i Hercegovine ni ne mogu naći „boljeg“ pjevača od Thompsona koji i sam potiče iz kraja koji je poznat po konvertitstvu.

Istoričar je konstatovao da je „divljačka agresija“ NATO na SRJ 1999. godine predstavlja trenutak kad je sa „uglađenog lica Zapada spala maska“. Upravo tada je, naglašava Šarić, započeo kraj ne samo međunarodnog prava, nego i angloameričke dominacije i unipolarnog svijeta.

Da li se sa sigurnošću može tvrditi da zemlje tzv. Zapadnog Balkana neće ući u EU i zbog čega?

Nisam primjetio neki pretjerani interes za proširenje u zemljama članicama, posebno je protiv toga Francuska koju nakon odlaska Angele Merkel možemo smatrati uz Njemačku naravno, najutjecajnijim glasom. Na stolu su razni modeli preuređenja Unije poput „EU u više brzina“. To je u suštini podjela na zemlje prvog, drugog i trećeg reda. U evropskim strateškim dokumentima i projekcijama budućnosti nigdje se konkretno ne spominje proširenje. Čini se da je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana namijenjena politika više NATO-a, manje EU. Interes angloameričkih centara moći je što veća penetracija NATO-pakta u sve balkanske zemlje, a hoće li one ući u EU ili neće, nije im pretjerano bitno. Na nižem nivou, dakle u evropskim centrima odlučivanja, političari se uglavnom, uz poneku iznimku, protive daljnjem proširenju. Kad sve to sagledamo, jasno je da tzv. Zapadni Balkan može ući u EU samo ako dođe do nekih velikih geopolitički turbulencija.

 Kakav je Vaš stav o regionalnoj ekonomskoj inicijativi Otvoreni Balkan i da li bi Crna Gora trebala pristupiti istoj i zbog čega i kako gledate na oštro protivljenje DPS-a i njegovih satelita koji tvrde da taj projekat predstavlja oživljavanje ideje Velike Srbije i Velike Albanije?

DPS nije relevantan sagovornik i njihove izjave treba sagledati kao neodgovoran pokušaj radikalizacije javnog diskursa. Jer na koji drugi način mogu senzibilizirati svoje birače nego stalnim ponavljanjem floskula o „Velikoj Srbiji“, „posrbicama“, „velikosrpskoj agresiji“… „Veliku Albaniju“ spominju tek uzgred, jasno je da bi se oni vrlo lako dogovorili sa „Velikom Albanijom“, ili bilo kojom opcijom koja bi omogućila opstanak Milu Đukanoviću u crnogorskoj politici. To je sindrom „Sekule Derljevića“ koji pogađa pojedine Crnogorce, kad prevale put od ekstremnog Srbina do crnogorskog ustaše. Sama inicijativa Otvoreni Balkan je dobra ideja. Carinska unija Srbije, BiH, Crne Gore, Makedonije, Albanije i tzv. Kosova bi stvorila okvir za rješavanje mnogih nagomilanih problema. Koja je alternativa Otvorenom Balkanu? Rat? Ako između Srbije, Kosova i Albanije ne postoji granica, ako od BiH preko Crne Gore pa sve do Albanije i Makedonije bude slobodan protok ljudi, robe, kapitala, ideja, studenata… to bi svakako značajno umanjilo mogućnosti da na Kosovu ili u BiH dođe oružanog sukoba.

Kako komentarišete to što su hrvatski fudbaleri, baš kao i crnogorske rukometašice ranije slavili osvajanje medalja na velikim takmičenjima uz Tompsonove pjesme  i da li je revitalizacija fašističkih ideja u Evropi postala prihvatlljiv model ponašanja na koje se žmuri u svijetlu dešavanja u Ukrajini?

Fašizam, kao i svi oblici ekstremizma, a u slučaju Azova čak i antisemitizma, za Evropi su dozvoljeni samo kad je mržnja tih skupina usmjerena prevashodno prema Rusiji ili Srbiji koja je u očima Zapada percipirana kao potencijalni ruski saveznik na Balkanu. Interesantno je da Marko Perković Tompson iz kraja koji je poznat po konvertitima, gdje je njihovo „prodavanje vjere za večeru“ čak i opisano u književnosti. Jedan od najvećih književnika rođenih na prostoru Hrvatske, Sima Matavulj, piše upravo o unijaćenju na Petrovom polju, o kojem i Tompson pjeva u svojim pjesama. Novonastale nacije nazvane po toponimima i unijati iz Dalmatinske Zagore i Hercegovine stoga ni ne mogu naći „boljeg“ pjevača od Tompsona.

Kako ocjenjujete razvoj situacije na ukrajinskom frontu i da li se nazire rješenje tog sukoba?

Nisam ekspert za vojna pitanja. Onoliko koliko laički mogu vidjeti, čini se da je Rusija nevoljko ušla u ovaj sukob i da je on iznuđen od strane Zapada. Cilj je bio potpuno kidanja veza, prije svega ekonomskih i energetskih između EU i Rusije, i okretanje Evropljana američkim energentima kojima se nikad u normalnim okolnostima ne bi okrenuli iz jednostavnog razloga – skuplji su od ruskih. Možda nikad nećemo znati koji su bili izvorni planovi Rusije, ali stiče se utisak da je Kremlj očekivao rušenje Zelenskog od strane onog dijela ukrajinske vojske koji NATO nije zavrbovao i indoktrinirao. Kada do toga nije došlo, prešli su na rezervni plan – prescijenanje Ukrajine. Ni taj plan nije realiziran, da li zbog korupcije u ruskoj vojsci, pa čak i izdaje, da li zbog vojne, logističke i obavještajne pomoći koje preko 40 zemalja pruža režimu u Kijevu, da li zbog niske motivacije ruskih vojnika koji jednostavno ne žele da ukrajinski narod strada… ili su možda svi ti faktori opredijelili tok rata… Sljedeći potez Rusije može biti samo velika ofanziva, a pitanje početka ofanzive je pitanje povoljnih vremenskih uslova. Kad se oni ostvare Rusi će krenuti na Kijev, ali i cijelom širinom fronata na ovo što je od ukrajinske vojske ostalo, na strane plaćenike Poljake, Rumunije i sve ostale znane i neznane koji ratuju pod zastavom Ukrajine.

Da li je nedavno priznanje Angele Merkel o nepoštovanju Minskih sporazuma i definitivno označilo kraj međunarodnog prava koji je započet NATO bombardovanjem SRJ 1999. godine?

Za mnoge je divljačka agresija na SRJ 1999. bila otriježnjenje, trenutak kad je sa uglađenog lica Zapada spala maska. Međutim, oduvijek je međunarodno pravo za velike i moćne bilo predstava, a za male jedino na što su se mogli pozivati. Posebno zapadne zemlje nikad nisu marile za prava malih zemalja i naroda, ni elementarna ljudska, a kamo li za međunarodno pravo.. Ima li i jedan sporazum sa Indijancima kojeg Amerikanci nisu prekršili? Jesu li sami zapadnjaci rekli da su AVNOJ-ske republičke granice granice novonastalih država, a onda priznali Kosovo? Jesu li oni prislili Srbiju da potpiše Briselski sporazum, a onda prestali i spominjati Zajednicu srpskih opština koja je i nema snagu veću od nevladine organizacije i koja je tim istim sporazumom predviđena? Možda su baš te devedesete godine u kojima se Zapad bavio Srbima Rusiji omogućili da se konsolidira, a Kini i nekim drugim zemljama da rastu. Možda je baš te 1999. počeo ne samo kraj međunarodnog prava nego i angloameričke dominacije i unipolarnog svijeta.