Redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, Goran Maksimović, u njegošev(dan)skom intervjuu za „Borbu“ govorio je o Njegošu, kako on kaže, filozofu i misliocu koji je išao ispred svog vremena. Maksimović je istakao Njegoševe književne domete, ali se osvrnuo i na to kakav položaj jedna ovakva ličnost ima u društvu i školskom sistemu.
Maksimović se naročito koncentrisao na Njegoševa kapitalna djela, iznio svoja viđenja o duhovnosti u „Luči mikrokozma“ i o romantičarskoj komponenti „Gorskog vijenca“. Istakao je da interesovanja za velikane u našem narodu ima, ali da ga upravo zato treba još više razvijati.
Da li zaslužujemo Njegoša?
BORBA: U susret danu Njegoševog rođenja, Crna Gora se sjeća svog velikana. Tim povodom je i NB „Radosav Ljumović“ imala priliku i da ugosti Vas, i to čak drugi put. Ipak, da li smatrate da Crna Gora, ili generalno cio srpski narod, zaista dovoljno cijeni i na pravi način uvažava Njegoševo djelo, ili ima mjesta za napredak?
Maksimović: Postoji, naravno, veliko i značajno interesovanje srpske književne i kulturne javnosti za Njegoševo djelo. Čini se da to nikad nije splasnulo za ovih više od 170 godina od Njegoševog upokojenja. Ali, kada je riječ o Njegošu i jednom tako gorostasnom djelu, onda to nikada nije dovoljno i uvijek je potrebno više i bolje i raznovrsnije pristupati Njegoševom djelu i tumačiti ga. Samo tako će svijest o Njegoševoj veličini i značaju bila dostupna i izgrađena i kod novih generacija. Njegovo djelo najveća je dragocjenost i najveće bogatstvo srpskoga naroda.
Ipak, sudbina svih velikih ličnosti je da potomci često nisu svjesni veličine i značaja djela koje su oni ostavili. I, upravo u tom nerazumijevanju i neobaviješnosti, često svode, naravno, i Njegoševu ličnost i njegovo djelo na neke banalne primjere, i na nešto što nije prava slika njega.
Njegoša je važno posmatrati u jedinstvu, i kao duhovnika, kao crkvenog poglavara, i kao političku ličnost, odnosno kao državnika, kao nekoga ko je predvodio Crnu Goru u tim možda najdramatičnijim decenijama prve polovine 19. vijeka. U jedinstvu sa duhovnom ili državničkom funkcijom posmatrati ga kao velikog književnika koji sve različite dimenzije spaja u jedno.
Narativ koji je prisutan u crnogorskoj prosveti, a koji zagovara redukovanje programa školske i domaće lektire NAUŠTRB Njegoša, profesor je ocijenio neadekvatnim i kao nešto što ne može biti na korist budućih generacija. Njegoša nikad dosta – nikad previše.
BORBA: Kao redovnom univerzitetskom profesoru, iza Vas je višegodišnji akademski i intelektualni rad. Kako komentarišete stavove određenih političkih struja i prosvjetnih radnika koji tvrde da se izučavanje Njegoša u školama treba maksimalno redukovati? Može li se osnovna informisanost o našoj književnosti zamisliti bez Njegoša ili pak fragmentalnim obrađivanjem njegovih kapitalnih djela?
Maksimović: Pa, naravno da ne može, moje više decenijsko iskustvo rada na univerzitetu, a ovo je 37. školska godina, kako sam u univerzitetskoj nastavi i kako tumačim i predajem Njegoševo djelo različitim generacijama studenata, potvrđuje da njegovo djelo moramo detaljnije izučavati. On nije dragocjenost samo srpske kulture, već i šire, južnoslovenske i evropske.
Moramo ga čitati iz različitih perspektiva: iz ove dimenzije kosmičkoga i filozofskog pjesnika, gdje je „Lučа mikrokozma“ zaista magistralno djelo. Tu su i njegova djela romantičarskog i nacionalnog tematskog korpusa – „Gorski vijenac“ kao najznačajniji. Uskraćivanjem bilo kojeg segmenta njegovog djela djela generacijama koje se obrazuju na bilo kom nivou, od osnove do srednje škole ili univerziteta, nije ništa drugo do siromašenje znanja o ovom duhovnom, saznajnom i umjetničkom fenomenu, i svakako može biti samo na štetu budućih pokoljenja, nikako na njihovu korist.
Za „Luču“ je rekao da je spjev koji se bavi suštinskim pitanjima čovječije egzistenicje.
BORBA: Ove godine navršava se 180 godina od stvaranja „Lučе mikrozma“, vanvremenskog spjeva duhovne tematike. Kako ste Vi doživjeli teološko-spirutalnu komponentu Njegoševog stvaralaštva?
Maksimović: Kao što znamo, to djelo nastalo je u proljeće 1845. godine. Ubrzo posle toga objavljeno je u Beogradu pod redakcijom Njegoševog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije. I od tog prvog izdanja „Lučа mikrokozma“ odmah je skrenula pažnju učene i književne javnosti i odmah upisala Njegoša u velike pjesnike i srpske i evropske književnosti. To je djelo koje je nastalo u evropskoj tradiciji koja možda ide sve do Danteove „Božanstvene komedije“, Torkvata Tasa i njegovog „Oslobođenog Jerusalima“, Džona Miltona i njegovog „Oslobođenog raja“…
„Lučа“ se bavi suštinskim pitanjem ko je čovjek, otkud on tu na zemlji; i kakva je njegova veza sa Bogom. I da li je ta njegova božanska veza ono što rađa pjesnički talenat i neku vrstu te duhovnosti koju čovjek nosi u sebi. Naravno da se u opisu te duhovne ili filozofsko-religijske komponente otvaraju brojna filozofska polja u kojima Njegoš daje jednu specifičnu romantičarsku viziju i sudbine, i Satane, i odnosa prema Bogu.
Veoma važno, a često zanemareno pitanje izdavačke sudbine Njegoševih djela, kako kaže profesor, iziskuje veliku tekstološku tradiciju. Prvo izdanje „Gorskog vijenca“ u Crnoj Gori tek VIJEK nakon Njegoševog rođenja.
BORBA: Gorski vijenac je najpoznatije Njegoševo djelo. Od 1847, kada je prvi put objavljen, koliko je izdanja imao?
Maksimović: Istraživanje izdavačke sudbine „Gorskog vijenca“ podrazumijeva jednu veliku i veoma ozbiljnu tekstološku tradiciju. Ubrzo posle Njegoševe smrti i posle ovog izdanja iz 1847. godine, već 1852. godine u Novom Sadu pojavila su se preštampana izdanja. Prvo izdanje je sa komentarima pojavilo se 1868. i uradio ga je Stefan Mitrov Ljubiša Zadar na latinčnom pismu.
Specifično je po tomu što je bilo namijenjeno Srbima katoličke vjere. Nakon toga kreće veoma dinamična tradicija štampanja i komentarisanja „Gorskog vijenca“ gdje se naročito izdvaja Milan Rešetar. Posle Drugog svjetskog rata je takođe, i u okviru različitih izdanja Sabranih djela, bilo urađeno mnogo značajnih izdanja sa novim komentarima Vida Latkovića, Nikole Banaševića, Radmila Marajovića.
To sve govori o tome da postoji jedna velika i duga tradicija štampanja i reizdanja „Gorskog vijenca“. „Vijenac“ je doprinio razvoju srpske tekstologije, odnosno te naučne discipline koja se bavi i priređivanjem i komentarisanjem književnih djela. Možda je interesantno pomenuti da na prostoru današnje Crne Gore nije bilo izdanja „Gorskog vijenca“ sve do 1913. godine.
I te godine su, najprije na Cetinju, a potom i u Herceg Novom urađena su nova reizdanja „Gorskoga vijenca“. Sticajem okolnosti, ovo djelo je više objavljivano u Beogradu, Novom Sadu, Zadru i slično.
Podsjetio je i na to da su tri velika djela zasjenila ostatak stvaralaštva vladike Rada, a bez kojeg takođe ne možemo imati potpunu sliku o našem Geniju.
BORBA: „Kad bi nestao srpski narod, a ostao ‘Gorski vijenac’ ostalo bi dosta“, govorio je Crnjanski, poentirajući na značaj Njegoša na cjelokupnu našu kulturu. Kad biste se morali odlučiti koji je najznačajniji doprinos koji je on dao svojim sunarodnicima, šta bi to bilo?
Maksimović: Istovremeno on je i pjesnik i filozof; i apokrifan i kanonski je u pogledima na Bibliju i biblijska učenja. Kada je riječ o književnosti, svakako su to već pomenuta velika djela „Lučа mikrokozma“, „Gorski vijenac“, ali ono što je možda manje pominjano i što je manje došlo do izražaja (jer su ova dva djela nekako prekrila sve druge aspekte njegovog rada) jesu kratke pjesme koje izuzetno otkrivaju Njegoša kao mislilaca, poput „Ko je ono na visokom brdu“, „Oda suncu spjevana u noći bez mjeseca“, „Misaо“, potom pjesma „Trojicа vas nasamo jedan drugog ne gleda“ pa sve do, recimo, njegovih velikih stihova iz jedine sačuvane ljubavne pjesme „Noć skuplja vjeka“.
Krv junačka, duša djevojačka – slovenska.
BORBA: I za kraj, šta je to što Njegoša najviše čini univerzalnim, svevremenskim stvaraocem?
Maksimović: Pa, najprije Njegoš je bio čovjek jedne velike, duboke slovenske duše. Čovjek koji je nosio u sebi jednu stalnu emociju, koji je imao empatiju prema ljudima i prema svijetu koji ga je okruživao. I iz te perspektive, on je bio zaista jedan čovjek svoga vremena, čovjek romantičarske epohe. On je bio ono što se kasnije govorilo za Šantića, „krv junačka, duša djevojačka“.
Sa druge strane, Njegoš je bio filozof i mislilac koji je išao ispred svoga vremena, ispred svoje generacije. I sa treće strane, Njegoš je bio talentovan, možda i najtalentovaniji srpski književnik, pjesnik, prije svega, ali i književnik u generalnom smislu, jer je pisao raznovrsna djela. Tako da, kada spojimo sve te vrijednosti, i talente i dimenzije njegove ličnosti, on je zaista izrastao u jedno od najznačajnijih figura naše cjelokupne istorije.
Vasilisa Ilinčić
Krv junačka a duša djevojacka?
A šta je duša čovjeka i šta odredjuje.
Duša odredjuje da li si junak ili kukavica.
Nema tu muške ili ženske duše .
Ko ima krv junacku ima i Božju dušu .
I dužan je braniti sebe i drugoga od djavoljih okota.