Rezolucijom o genocidu u Jasenovcu i drugim logorima zacjeljuju se nekolike rane i približava se istini o Drugom svjetskom ratu na tlu Crne Gore. Politički pak, ovo je jedan simbolični čin odaljavanja od neoustaške politike koju je promovisao režim Mila Đukanovića.
Ovo je u intervjuu za „Borbu“ kazao istoričar Nemanja Dević, istoričar, doktor istorijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu. Komentarisao je nedavno usvojenu Rezoluciju o sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen i kazao da hronologija jeste takva da Rezolucija dolazi nakon glasanja Crne Gore u Ujedinjenim nacijama o Rezoluciji o „genocidu“ u Srebrenici i da u Srbiji postoji dominantno viđenje da su Srbija i Crna Gora dva oka u glavi i da kada dolazi do nekakvih političkih događaja koji su nauštrb interesa Srbije, posebno zaboli kada otrovna strelica dođe iz Podgorice, više nego i iz jednog drugog centra bivše Jugoslavije.
„Nije da nije bilo neočekivano, ali nije ni da nije zaboljelo da se i prilikom glasanja u UN-u o Srebrenici Crna Gora opet zvanično svrstala u koaliciju protivnika Srbije. Da li je baš to moralo tako da bude i da li servilnost vladajućih struktura mora da u toj mjeri bude izražena prema politici Vašingtona i Brisela? E onda je uslijedilo ovo donošenje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen, i to suprotno volji velikih centara moći. Inicijativa je potekla od srpskih stranaka u Crnoj Gori, ali su je podržale i one koje ističu da su građanske orijentacije“, jasan je Dević za Borbu.
Borba: Nedavno je u crnogorskom Parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen. Šta ova Rezolucija znači za Crnu Goru?
Sama činjenica da razgovaramo o ovoj rezoluciji i puna dva mjeseca posle njenog donošenja pokazuje njen značaj. Mnogo skupštinskih rezolucija, pa čak i promjena zakona prođe potpuno nezapaženo, dok je ova izazvala takvu buru u javnosti i u Crnoj Gori i u čitavom regionu. Ona, naravno, ima i svoj istorijski i politički značaj.
Istorijski je taj da se, rekao bih, posle osam decenija zvanično daje satisfakcija žrtvama NDH sa prostora Crne Gore. Ne zaboravite, i niz zločina u Pivi, kao i u Polimlju, nose na sebi rukopis NDH. Drugo, dio crnogorske nacionalne elite, među njima i vrhuška Ravnogorskog pokreta na čelu sa Pavlom Đurišićem, pogubljen je u sistemu logora Jasenovac 1945. godine. O njima se u komunističkoj Jugoslaviji ćutalo: o prvima zato što su svi ratni zločini tumačeni kroz ključ fašizam-antifašizam (a zločini poput Pivskih Dola, ili kasnije Velike, nisu se uklapali u takve ideološke podjele) a o drugima zato što je bilo nemoguće objasniti kako to da su oni koji su okarakterisani kao fašisti – nastradali od fašista. Rezolucijom o genocidu u Jasenovcu i drugim logorima zacjeljuju se nekolike rane i približava se istini o Drugom svjetskom ratu na tlu Crne Gore. Politički pak, rekao bih da je ovo jedan simbolični čin odaljavanja od neoustaške politike koju je promovisao režim Mila Đukanovića.
Povratak Crne Gore sebi i svojoj suštini.
Borba: Kako komentarišete činjenicu da je Crna Gora prva u svijetu koja je izglasala ovakvu Rezoluciju?
Kao impuls vitalnosti srpstva Crne Gore i kao neku vrstu sramote što to Srbija nije prva učinila.
U oba slučaja, ipak, čini se da nedostaje hrabrosti da se stvari nazovu svojim imenom. Uvijek kada govorimo o prošlosti posežemo za nekom razblaženom varijantom i nekim izbalansiranim tumačenjem koje ne bi uvrijedilo nikoga. A to nas dovodi u situaciju da pravimo kompromise sa istorijskom istinom, što je nedopustivo.
Borba: Mnogi govore, pa i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić da ovom Rezolucijom pravdaju svoje glasanje u Ujedinjenim nacijama o Srebrenici. Kako vi komentarišete pomenute tvrdnje?
Hronologija jeste takva. Moram da kažem da u Srbiji postoji i dalje to dominantno viđenje da Srbija i Crna Gora, iako dvije države, jesu “dva oka u glavi“. I kada dolazi do nekakvih političkih događaja koji su nauštrb interesa Srbije, nas posebno zaboli kada otrovna strelica dođe iz Podgorice, više nego i iz jednog drugog centra bivše Jugoslavije.
Nije da nije bilo neočekivano, ali nije ni da nije zaboljelo da se i prilikom glasanja u UN-u o Srebrenici Crna Gora opet zvanično svrstala u koaliciju protivnika Srbije. Da li je baš to moralo tako da bude i da li servilnost vladajućih struktura mora da u toj mjeri bude izražena prema politici Vašingtona i Brisela? E onda je uslijedilo ovo donošenje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen, i to suprotno volji velikih centara moći. Inicijativa je potekla od srpskih stranaka u Crnoj Gori, ali su je podržale i one koje ističu da su građanske orijentacije. I onda je, u tom smislu, loptica prebačena na polje u kom djeluje zvanični Beograd.
Postavlja se pitanje zašto danas Beograd, kao prestonica svih Srba, ćuti i odbacuje svaku inicijativu da i sam u svojoj skupštini donese sličnu rezoluciju, koja bi po mom mišljenju morala da bude još određenija i rigoroznija prema onima koji negiraju genocid nad srpskim narodom u NDH. Ako se to odražava na proces evrointegracija i ako istinu o Jasenovcu, kao 1945. zbog Jugoslavije, treba ponovo da žrtvujemo zbog EU i nekog novog lažnog bratstva i jedinstva, mislim da se nalazimo na pogrešnom kolosjeku.
Borba: Oštre reakcije su stigle od strane zvaničnog Zagreba, a Hrvatska je zabranila ulazak Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Aleksi Bečiću. Šta Vi kažete na reakciju iz Zagreba?
Nisu samo hrvatski političari predstavnici EU koji su negativno reagovali na donošenje Rezolucije. Došli smo u paradoksalnu situaciju da neko iz EU, koja je sazidana na temeljima antifašizma, kritikuje osudu fašističkih zločina.
To zvuči orvelovski i zvuči zabrinjavajuće, jer nam pokazuje da neke ideje za koje smo smatrali da su definitivno poražene 1945, danas i dalje žive samo u nekom drugom obliku, mutirane.
Borba: Da li ovim na neki način zvanična Hrvatska pokušava da relativizuje genocid u Jasenovcu?
Oko toga nema dileme. Hrvatska na svaki način pokušava da opere svoju sramnu prošlost 1941-1945. i to čini na dva kolosjeka. Prvi je prenaglašavanje sopstvene antifašističke borbe, gdje dođete u situaciju da na naslovnici knjige o antifašizmu Hrvata imate fotografiju partizana koji marširaju kroz Zagreb. Problem je što, kada se zagledate u nju, otkrivate da ti partizani nose na glavi šajkaču, a na nogama opanke.
Drugi je relativizovanje genocida u NDH, gdje se navodno izražava briga oko broja žrtava u Jasenovcu, ali ne u cijeloj NDH, koja je gotovo u cjelosti bila jedan veliki Jasenovac. A prikrivanje genocida 1941-1945. ima za cilj da stvori jedan novi narativ – da se jedini genocid na Balkanu u 20. vijeku odigrao u Srebrenici. I onda se zločin u kom je nastradalo nekoliko hiljada ljudi posmatra kao da se odigrao juče, a ne prije 30 godina, i to bez ikakvog istorijskog konteksta. Rezolucije o njemu navodno su neophodne za regionalnu stabilnost i pomirenje na postjugoslovenskom prostoru. S druge strane, čitav državni sistem NDH, čiji se broj žrtava broji u stotinama hiljada, pokušava da se relativizuje, a to pitanje ignoriše. A kada ga neko i otvori, onda nam kažu: “Pa zar da se vraćamo u prošlost…“
Srpski narod koji u svojoj himni pjeva o pravdi posebno je osjetljiv na takvu dvostruku politiku i mislim da njime Zapad puca sebi u nogu, ukoliko zaista ima za cilj da ovdje uspostavi mir i regionalnu saradnju. Ili se, možda, sve to i čini ne bi li se održao zamrznuti konflikt, zarad čijeg “neodmrzavanja“ je neophodno da na našim teritorijama stalno borave strane trupe? U suprotnom, mogao bi neko da ih nazove i okupacionim…
Borba: Kritike za Rezoluciju stižu i od strane srpskog naroda koji govore da je Rezolucijom trebalo obuhvatiti sve zločine u NDH. Sa druge strane, predlagači Rezolucije su uvrstili i sisteme logora Dahau i Mathauzen govoreći da žele da otvore širu priču o genocidu sprovođenom nad srpskim narodom. Kako bi prokomentairisali i jednu i drugu tezu?
Ta druga teza ima svoju logiku, ne zaboravimo da su ova mjesta bila neka od najstradalnijih za Srbe u 20. vijeku. U logoru Dahau boravio je tokom Drugog svjetskog rata i patrijarh srpski Gavrilo (ranije mitropolit Crnogorsko-primorski), zajedno sa vladikom Nikolajem Velimirovićem. Ali bio bih sklon da kritikujem spominjanje i osudu samo Jasenovca kao mjesta genocida u NDH. On jeste najveće stratište i paradigma stradanja Srba u NDH, ali nije i jedino mjesto užasa.
Nova istraživanja pokazala su da je veći broj pravoslavnih Srba umoren u svojim gradovima i selima, u svom rodnom mjestu i zavičaju, nego što je to bio slučaj sa logorima. Zato su Garavice, Zanesovići, Stari Brod, Korita, Rašića Gaj, Prebilovci, Kožvarice, Šušnjar, Borova Glava, Glina, Sadilovac, Kolarić – pominjem samo neka od većih stratišta – jednako važna za proučavanje i njegovanje sjećanja na žrtve, koliko i Jasenovac. Jedino ako s vremenom nismo izgradili svijest da je za nas Jasenovac sinonim što i genocid u NDH, što bojim se da nije slučaj. Ipak, istakao bih još jednu činjenicu koja je važna za čitaoce u Crnoj Gori, a to je da je NDH nastala 10. aprila (1941), ali i da nije nestala u potpunosti u maju 1945, nego takođe 10. aprila – kada je 1957. u emigraciji izvršen atentat na personifikaciju njenog zločinačkog sistema. Naravno, govorim o atentatu na Antu Pavelića, kog je smrtno ranio jedan hrabri Bjelopavlić, u ratu pripadnik antifašističke JVuO Blagoje Jovović.
Dodajmo tome i Pljevljaka Vojina Džogaza sa njegovim saborcima, koji je 1945. uspio da likvidira Sekulu Drljevića. I to je jedan manje osvetljen aspekt doprinosa Srba – Crnogoraca pobjedi antifašizma u Drugom svjetskom ratu, i nakon rata. Donošenje Rezolucije o kojoj govorimo, i nadam se nekih drugih rezolucija u budućnosti koje doprinose širenju istine o onome što nam se desilo 1941-1945, simbolična su voštanica i na njihovom grobu.