Lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević smatra da je inflacija u Crnoj Gori je višeslojna i posledica istovremenog djelovanja više ekonomskih silnica.
Dodaje da postoji više uzajamno povezanih faktora koji utiču na inflaciju, kako direktno, tako i implicitno kroz anomalije i defekte slabe tržišne ekonomije u Crnoj Gori.
Kolaps proizvodnje
Medojević kaže da je pogrešna politika rasta u eri Đukanovicća i Vukotića dovela do kolapsa domaće proizvodnje i izvoza, tako da crnogorska privreda nema mogućnosti ni mehanizama da na povećanju robnu tražnju odgovori povećanjem proizvodnje i zaposlenosti resursa.
„Jednostavno, mi ništa ne proizvodimo, tako da na povećanju tražnju reaguju trgovački karteli kroz povećanje cijena i povećanje profita“ – pojašnjava Medojević.
Povećanje robne tražnje
Lider PZP-a je stava i da je povećanje tražnje u Crnoj Gori posledica vještačkog povećanja zarada bez povećanja produktivnosti, što su trgovački karteli iskoristili da povećaju cijene.
„Da imamo domaću punu zaposlenost resursa onda bi na povećanje tražnje ekonomija reagovala povećanjem proizvodnje i ponude roba, a ne povećanjem cijena. Ovako na svako povećanje tražnje imamo čisto povećanje cijena, tj. inflaciju.
Argumenti vlasti da je naša inflacija “uvezena” ne stoji, jer pri istoj agregatnoj tražnji, cijene uvezene robe ne bi rasle ili ne bi makar rasle u ovim razmjerama. Najbolji argument protiv ovakve tvrdnje vlasti je činjenica da je inflacija u zemljama iz kojih mi najviše kupujemo robe značajno manja od naše (Srbija, Italija, Njemačka, Švajcarska, Holandija, Albanija, BIH…)“ – istakao je Medojević.
Inflacija troškova
On podsjeća da vještačko povećanje zarada bez povećanja produktivnosti, značajno uvećava troškova poslovanja privrede. Ističe da je to posebno izraženo u situaciji, kada najviše zaposlenih radi u trgovini i uslugama, gdje je potreban radna snaga nižeg stepena obrazovanja.
„Povećani trošak radne snage poslodavci anuliraju povećanjem cijena i većom eksploatacijom postojeće radne snage. Troškovi radne snage guraju cijene i inflaciju“ – predočava Medojević.
Psihološki uzroci inflacije
Nakon tragičnih sjećanja na hiperinflaciju iz 1993 , uočena je spontana reakcija poslodavaca da u cijene ugrađuju očekivanu inflaciju.
Kad inflacija jednom dostigne visok nivo, ima snažno i samostalno daljnje dejstvo. Ono se ostvaruje na isti, inverzni način kao i u slučaju troškovnih faktora. Pod uticajem inflatornog očekivanja dolazi do anticipiranja rasta cijena. Inflatorno očekivanje vrši pritisak da se cijene povećavaju i ako ne postoji visak robne traznje.
Trenutno u Crnoj Gori na porast cijena tu inflaciju djeluje više sila koje negativno utiču na makroekonomsku stabilnost.
Povećanje potražnje, povećanje zarada, povećanje troskova, karteli u trgovini, kolaps domaće proizvodnje, nepostojanje monetarne politike i politike deviznog kursa, siva ekonomija, ekonomija pranja novca i crni podbilansi, u svojim slozenim međudejstvima dovode do inflacije.
Neodgovorne i lažne objave političara vlasti o rastu, ekonomskom prosperitetu, povećanju zarada, jeftinih stanova kreiraju psihološku euforiju i guraju cijene na gore. U nedostatku domaće proizvodnje cijene ne pokazuju elastičnost na dolje, kada prestane direktno dejstvo koje gura cijene na dolje. Cijene tada ne padaju već ostaju na prethodno podignutom nivou.
„(Premijer Milojko) Spajić je pustio duha iz boce i nema pojma kako da se bori protiv inflacije. Teško se i može boriti kada nema pojma šta su uzroci inflacije i zašto cijene rastu.
Umjesto ozbiljne analize uzroka i pripreme adekvatnih kontramjera, Spajić svojim tragikomičnim obećanjima dodatno pogoršava problem i gura cijene na gore.
Spajićeva obećanja podsjećaju na onu anegdotu kada je neki političar obećavao seljanima da će im izgraditi puteve, kuće i škole, a kad su mu oni rekli da je problem to što te djece na selu nema, on im obećao da će on i njegova partija napraviti i djecu“ – završava Medojević.