Piše: Emilo Labudović
Jedan od onih, sve ređih, na žalost, koji je znao da zbori i tvori, čija riječ nikad nije zvučala šuplje i išla niz vjetar, odložio je mač svoga jezika i zašao za horizinte srpskoga neba. Preselio se u vječnost profesor, književnik, slikar i veliki čovjek, Todor Živaljević Velički.
Mnogi su govorili i pisali o njemu kao čovjeku, borcu i stvaraocu, ali niko tako snažno i istinito kao što je on sam. Svakim svojim gestom, svakom riječju koju je, kao krv iz vena, cijedio iz svoga pera, svakim potezom kista, svjedočio je ko je i kakav je, prije svega kao čovjek, a onda i kao stvaralac i umjetnik.
Generacije i generacije đaka imale su privilegiju da ih u zamaman svijet literature uvodi čovjek koji je bio od toga svijeta i koji se u njemu imao i znao šta da kaže. I ne samo da kaže već i da pokaže, i da ličnim činom i otporom posvjedoči da je tvrđava srpskog jezika, u koju je danonoćno doziđivao ciglu po ciglu – neosvojiva. Takav, na žalost, nije bio od ovog vremena i nije bio za ovo vrijeme. Zato je i životom plaćao, ali se nikad nije žalio. Bio je to njegov dug rodu i velikoj lozi koja ga je neraskidivo vezala za stradalnu Veliku.
Veliku ranu Velike, o kojoj su godinama ćutali i pokušavali da je skriju iza vela zaborava, Todor je nosio dignuta čela. Pisanjem je liječio svoju dušu i pazio da mu pleme ne zaboravi i snom mrtvijem ne zaspi. A ništa manje boljela ga je i pusta tišina nad Metohijom, nad kojom se, osim krika gavranova, odavno ne čuje dječja graja, a božuri urastaju u drač i trnje.
Todoru su i djelo i karakter, stvaralački doprinos intelektualnom imidžu grada, priznavali svi, osim grada u kojem je živio i stvarao. Dva puta sam ga predlagao za Decembarsku nagradu Podgorice, ali uvijek je bilo prečih. Boljih – čisto sumnjam. Ali, iskren da budem, nijesam ni bio iznenađen. Iznaneđenje bi bilo da su mu je dodijelili.. Ne znam da li je nekom od članova Žirija bio profesor, ali bio – ne bio, sve to mi je ličilo na osvetu loših đaka.
Ne dodijeliše mu nagradu grada u kojem je proveo tolike godine i dao mu najviše što jedan časni intelektualac može da da: sebe. Generacije i generacije učenika kojima je tumačio rođeni jezik i književnost znaju da je ovu nagradu zaslužio ne za jednu već desetine knjiga koje je objavio. Ali, baš to je bio motiv i razlog da mu je ne dodijele. Jer, Todor je u tim knjigama tragao i nalazio najljepše riječi, misli i nijanse srpskoga jezika. Ali, ima nas ima koji pamte, koji nijesu i neće zaboraviti kako je onda, dok su stotine njegovih kolega pognutih glava gledali kako im razapinju jezik na kojem su progovorili i školovali se, ustao i stao. Stao visok i uspravan kao bor sa Čakora, braneći čast, dostojanstvo, ponos i tradiciju. Branio jezik roda svoga na koji su nasrnuli nepismeni jezikoslovci, prodani političari i ostrašćena rulja.
Brate Tidore, bio se, jesi i za sva vremena ostaješ simbol ljudskog dostojanstva i profesionalnog digniteta, a za to se, moj Todore, ne dijele priznanja. Bar ne za života. A osim toga, to što si bio i ostaješ „Velički“ kamen je o vratu sa kojim se teško penje uz brdo. Jer, i Velika i svi mi „velički“ još uvijek smo, trnovim vijencem krunisani, na putu uz Golgotu.
Meni lično čini čast što sam Te predlagao, jer to je najmanje što sam mogao da učinim. I za Tebe i za sebe. Jer, zadužio si sve nas, svekoliko srpstvo i srpsku jezičku zajednicu, zadužio toliko da bi nagrada bila tek skroman pokušaj da Ti se odužimo. Ali, jedno je sigurno: rod Tvoj, srpski i Velički, neće Te zaboraviti. Ni Tvoja predavanja, ni Tvoje knjige, Tvoje kritike i eseje, a posebno ne Tvoje slike na kojima si, kao pupčanom vrpcom neraskidivo vezan za Polimlje i Metohiju, slikao „tugu sokaka rodnih“, kako to napisa naš zemljak, Dušan Kostić.
Da su Ti je dodijelili, bila bi to više čast i priznanje nagradi nego Tebi. Ali, u ovom sumornom vremenu i u ovom puzajućem društvu, za Tvoj uspravni hod nije bilo mjesta. Osim, možda, na manekenskoj pisti u, tuđim rukama kreiranom, odijelu. Ali, Ti nijesi bio od te vrste i od toga soja.
Dragi moj Todore, Ti si već nagrađen visokim mjestom u srpskoj književnosti i ukupnoj istoriji roda. Roda Tvoga, Srpskog i Veličkog, sa čime se malo koja, pa ni ova, nedodijeljena nagrada ne može samjeriti.
Neka Ti je vječna slava i hvala za sve čime si nas zadužio, a što nijesmo umjeli da prepoznamo i vrednujemo. Počivaj u miru i neka se nad Tvojom čestitom, ljudskom humkom čuje samo pjesma vjetra nad čakorskim borovima!
IME JE ZNAK !
VELIKA.
U NJOJ SE RADJAJU VELIKI LJUDI,
ZIVE
I SAHRANJUJU POD NJENIM BOROVIMA.
DA IM SAN PRATE PATRIJARŠISKA ZVONA
I VELIČKI VJETROVI !
POČIVAJ U MIRU,
TODORE VELIČKI 1