IGRE PRESTOLA

Piše: Emilo Labudović

Da se ne radi o direktnom uticaju na život ovdašnji, politička scena Crne Gore bi bila smješnija i od najhumornije komedije Branislava Nušića.

Ovako, onima koji su uspjeli da u ovom ludili sačuvaju makar zrnce pameti, preostaje samo da – zaplaču. Ali, ruku na srce, niti je ovo ludilo i maskiranje pravih ciljeva samo naše i nije od juče. Sjećam se, još u osnovnoj školi učili su nas da nam je domovina okružena „brigama“ što je bio akronim početnih slova imena zemalja – susjeda.

I nije to bio samo učenički trik za lakše pamćenje već samo jedan od izraza duboke političke prevare kojom su nas uljuljkivali u fantazmagoriju zvanu „brastvo i jedinstvo“.
Naime, unutrašnje jedinstvo i trpeljivost „bratskih naroda i narodnosti“ građeni su i jačani na floskuli kako smo okruženi sve samim neprijateljima i da zbog toga moramo da zbijamo redove.

A kad je puklo, onda se vidjelo i koliko smo „braća“ i ko nam je od susjeda katil. Kad je o Crnoj Gori riječ, jedina razlika u odnosu na ovo globalno poređenje je u tome što ona ima samo jednog susjeda od kojeg joj prijete svaka muka i zulum.

A taj odijum, ta fatamorgana i opsesija Srbijom nije od juče. Biti bolji od nje, uređivati joj prilike i po svaku cijenu uzeti što više a ne dati ništa, bila je, jeste i ko zna koliko još će ostati okosnica javnog i skrivenog crnogorskog diskursa prema Beogradu.

Još od kralja Nikole, koji je umro sa „ranom“ što mu nije pošlo za rukom da bude „car orlova“, pa potom generacija i generacija poslijeratnih Crnogoraca koje su zauzimale najbolje vile i stanove, „šefovale i direktorovale“ Beogradom, sve do najnovijeg škaljarsko – kavačkog pohoda na beogradske ulice i kafiće, biti „neko“ u Srbiji i nad Srbijom bila je i salje je mjera svih ovdašnjih mjera.

A ako to već ne može, a može sve manje, onda iz čiste zavisti, Srbiju proglasiti „kiselim grožđem“ i anatemisati je u svim sferama.
Crna Gora se od beogradske fantomske utvare brani na razne načine, čitaj: svim sredstvima, od kojih mnoga ne služe na čast državi koja bi da se ogrne plaštom evropske demokratije.

Prvo je, kao žena koja je umislila kako joj u braku nije (dovoljno) dobro smuvala razvod i utočište od sopstvenog grijeha potražila u do tada neprijateljskom krilu – u „sigurnoj NATO kući“. Cijenu je platila time što je među prvima potrčala da prizna bezočno komadanje Srbije.

Potom je nastavila sa potkazivanjem i svakodnevnim tužakanjem na navodni pritisak Srbije i svako malo, kao oparena, skakala na svaku izjavu i opasku „s one strane“, do te mjere da je čak i ambasadora Srbije, pri tome svoje gore list, prvi put u svojoj diplomatskoj istoriji – protjerala. I to samo zbog udžbenički etablirane istine o 1918. godini.

Danas se „ogradila“ ukidanjem Informera, onog istog koji je, ne tako davno, svakih „minut, da“, bio teški malj kojim je tučeno po glavama svih onih koji nijesu begenisali Mila i (OKG) kompaniju mu.

Ovdašnji „informeri“ su u tom duhu uspjeli da ili ignorišu ili dezavuišu jučerašnji boravak NJegove svetosti, Patrijarha srpskog, Porfirija. „Vijesti“ su u prvi plan istakle činjenicu da ga je pred Hramom dočekao, gle čuda, Andrija Mandić, a Javni servis je tu informaciju sklonio tek u dvadeseti minut dnevnika, uspješno maskirajući, i slikom i riječju, da je Andrija uopšte i bio tamo.

A onda su, svi odreda, našli mjesto za ludačko budalesanje onog kukavnog Zdravka koji bi da uredi unutrašnje odnose u SPC tako da ogradi „svoj vilajet“. Nešto slično Milovom nastojanju da Miraša zaglavari ni manje ni više nego na tron Petrovića.

S obzirom da je „prvo lice“ Srbije, njen predsjednik Vučić, ovih dana bio u više nego uspješnoj posjeti Kini, uhvaćen je kratki predah do neke njegove sledeće izjave u kojoj će ovdašnjoj kamarili samo saopštiti istinu. A istina ovdje odavno ne stanuje i promovisana je u najcrnjeg neprijatelja „transatlanskog i proevropskog“ puta „neovisne“ Crne Gore.

Ono što bi bila logična posledica ovakvog odnosa prema Srbiji bilo bi apsolutno ignorisanje i najveće moguće izbjegavanje svih, naročito, zvaničnih, a i nezvaničnih kontakata. Ali, cvrc Milojka!

Upravo najglasniji telali o srpskom teroru među prvima su obezbijedili stanove „na vodi“, mjesta na prestižnim fakultetima i klinikama, pozorištima, muzičkim kućama…
Neki dan jedna djevojka, svršena maturantkinja, pokucala je na vrata Srpske kuće sa molbom da joj se izda potvrda da je – Srpkinja.

Kaže, hoće da upiše fakultet u Kragujevcu, pa bi kao Srpkinja izbjegla sva ona davanja na koja su obavezani strani studenti. Kad joj je objašnjeno da je jedini validni dokumenat koji svjedoči o njenom nacionalnom statusu popisnica sa nedavnog popisa, samo se okrenula i bez riječi izašla.

Jer, Srbija je i dalje dobra samo kad daje, školuje, liječi, obrazuje… za sve drugo je dušmanin kakvog nadaleko nema.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)