I OD SRAMA SRAMOTNIJE

piše: Emilo Labudović

Nijesam, kao građanin i državljanin, u poslednje tri decenije, prečesto bio u situaciji da se podičim državom koja me predstavlja u kući i svijetu. Naprotiv, mnogo češće sam požalio što sam njen državljanin i što negdje u fioci držim njen pasoš. Još od one prilike kad je onaj kojeg nijesam birao, u moje ime, pohrlio u zagrljaj agresoru samo par dana nakon što su njegovi avioni bombardovali Murinu i pobili djecu mojih prijatelja. Od Murine do mog Šekulara jedva da ima par kilometara vazdušne linije, a do srca i osjećaja sramote to rastojanje je mnogo kraće. Jer je ona lažljiva i sarkastična kreatura od DŽejmija Šeja Julijanu, Oliveru i Miroslava, tri tek rascvjetala đurđevka pod Čakorom, proglasila „kolateralnom štetom“.

Još bjednije sam se osjećao kada je država koja me predstavlja, govori i odlučuje u moje ime, pohrlila da među prvima prizna i amnestira nož u bratskim leđima, i Kosovo i Metohiju (Metohiju pogotovo) preda u ruke krvniku. Nijesam bio među srećnima ni onda kada se država koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime razbila onu koju sam volio svim srcem svojim i skoro me učinila beskućnikom.

Iz dna duše mrzio sam državu koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime onda kada je, zarad puke vlasti, lagala, podmetala, sudila i tamničila, brukajući prije svega sebe, optuživši šačicu ljudi na zalasku da su, predvođeni dvojicom opozicionih lidera na čiji patriotizam nikad nije ni sjenka pala, htjeli ni manje ni više nego da je zatru.

Pognuo sam glavu, i kao građanin i kao državljanin, onda kada je država koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime, prvi put u svojoj političkoj istoriji, protjerala ambasadora bratske države, uz to i dijete svoje krvi, samo zato što je rekao ono što i ovdašnje ptice na grani znaju. I svaki put se, kao građanin i državljanin države koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime, zacrvenim kad ambasadori nekih drugih zemalja uzimaju sebi za pravo ne samo da govore već i da tu istu državu (trebalo bi da je i moja, a nije, evo priznajem) pozivaju na odgovornost, prijete i naređuju kao da im je babovina.

Ali, kao malo kad prije, kao građanin i državljanin države koja me predstavlja, govori i odlučuje u moje ime, (tim prije što je, konačno i makar formalno, na vlasti garnitura koju sam birao i kojoj sam povjerio svoja građanska i državljanska prava, osjetio sam se poniženim kada je onaj koji je rasturio tu Vladu, u njeno ali ne i u moje ime, odlučio da Rusiji, bratskoj da bratskija ne može biti, uvede dodatne sankcije. I to, ni manje ni više, nego Putinu i Medvedevu lično!? Sličan kikirescu koji se šepuri kokošinjcem, digao je onu stvar na ruskog medveda i zaprijetio da… ako… ima da vidi svoga boga.

Na stranu to što Rusija, smatrali je agresorom ili ne (svaki rat ima svoju predistoriju) Crnoj Gori ni vodu nije natrunila. Treba samo na ovim mrežama pronaći snimak sa fudbalske utakmice Spartak – Rostov, poslušati gromoglasno skandiranje Kosovu i Srbiji pa potonuti od stida. I od ironije je smješniji osjećaj važnosti i moći koju onaj koji je rasturio Vladu, u njeno ali ne i u moje ime, prisvaja i pripisuje sebi. Da se čovjek prosto zagrcne od smijeha. Takvo nešto postoji još samo u „crtaćima“ u kojima miševi razbijaju slonove, mada mi država koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime poodavno liči na crtani film u kojem više ni djeca ne uživaju.

Dritan (bez saglasnosti još uvijek dejstvujuće Vlade) uveo sankcije Putinu!!! Da mi je to neko rekao na ulici, pomislio bih da je riječ o vicu, ali moralni i državnički pad države čiji sam građanin i, na žalost, državljanin, koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime, suviše je dubok i za običan stid. Sramota mimo sramote!!!

Da se razumijemo, Crnu Goru volim više od života i u njoj mi je sve što imam i što nemam, grobovi koji me vežu, djeca čijoj sam budućnosti posvećen, sve nade i snovi, usponi i promašaji, ali se države koja se zove istim imenom, čiji sam građanin i državljanin, koja me predstavlja, odlučuje i govori u moje ime, duboko stidim. Ne zbog Rusije, previše je ona velika, ne zbog Putina, puca njemu prsluk za Dritana, već zbog nje same, a i mene s njom, na šta je i na koga spala.