(I DIO) Atomski i nuklearni program nekadašnje Jugoslavije (u) očima američke CIA

Film „Čuvari formule“ Dragana Bjelogrlića, koji je snimljen po romanu Gorana Milašinovića „Slučaj Vinča„, a koji govori o akcidentu u nuklearnom Institutu u Vinči 1958. godine, poslednjih par mjeseci otvorio je velike polemike o tome da li je i u koje svrhe komunistička Jugoslavija razvijala svoj nuklearni program.

Iako Jugoslavije već odavno nema, čitav projekat je i dalje djelimično obavijen velom tajne, a relevantne podatke na ovu temu, barem poo nom što je iskustvo istraživačkog tima portala BORBA, lakše je naći u stranim nego domaćim izvorima.

Jedan od vrijednih izvora, koji nam svakako može donekle približiti šta je sve tadašnje jugoslovensko rukovodstvo radilo u pokušajima da, kao i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, postane nukelarna sila možemo naći u izvještaju američke Centralne obavještajne agencije (CIA) iz 25. novembra 1958. godine.

Jugoslavija je, kako se navodi u ovom dokumentu u čiji posjed je BORBA došla, imala mali program atomske energije, koji se potpunosti sastojao od osnovnih nuklearnih istraživanja.

„Uočljiviji ciljevi programa uključuju povećanu upotrebu radioaktivnih izotopa i eventualnu upotrebu nuklearnog pogona za brodove”, navodi se u ovom izvještaju.

Iako su prvobitno bili zainteresovani za nuklearnu električnu energiju Jugosloveni su, ocijenili su američki obavještajni analitičari, shvatili da primjena nuklearne električne energije nije ekonomski izvodljiva u Jugoslaviji, „koja ima velike količine neiskorišćenih hidroenergetskih resursa“.

„Jugoslavija trenutno nema mogućnosti za proizvodnju nuklearnog oružja i vjerovatno će nastaviti da posvećuje svoje resurse isključivo mirnoj primjeni atomske energije. Jugoslavija zavisi od spoljne pomoći da bi napredovala i trenutno prima pomoć od SSSR-a i zapadnih zemalja”, smatrali su američki obavještajci.

SSSR bio glavni partner na projektu

Jugoslovenski program za atomsku energiju, dodaje se u izvještaju, predviđao je izgradnju, popunjavanje i opremanje tri nuklearna istraživačka instituta.

„Ovi instituti, koji sada rade u Vinči, Zagrebu i Ljubljani, dobijaju ciklotrone, akceleratore, generatore, reaktor i neophodnu elektronsku i hemijsku opremu koja će omogućiti široku širinu osnovnih nuklearnih istraživanja. Uvezeni radioaktivni izotopi su u Jugoslaviji nekoliko godina u ograničenoj upotrebi. Rad istraživačkog reaktora, koji treba da počne krajem 1958. godine, omogućiće proizvodnju širokog spektra radioaktivnih izotopa za upotrebu u industriji, medicini i poljoprivredi. Centri za kontrolu i distribuciju izotopa se osnivaju na mnogim lokacijama u Jugoslaviji“, otkrili su američki obavještajci.

Jugoslavija je 1957. započela preliminarne studije nuklearnog pogona. Predstavnici brodograditeljskih firmi, druge industrije i instituta za nuklearna istraživanja tada su formirali grupe za proučavanje predložene konstrukcije broda na nuklearni pogon.

„Sa velikim količinama neiskorišćenih hidroelektričnih resursa na raspolaganju, Jugosloveni priznaju da bi bilo bolje razvijati te resurse, nego graditi nuklearne elektrane, koje se još ne približavaju ekonomičnost rada hidroelektrana. Jugoslavija nema, u ovom trenutku, nijednu od fabrika koje su obavezne za proizvodnju nuklearnog materijala za oružje. Iako su napravljene odredbe za proizvodnju postrojenja za separaciju plutonijuma u ​​Vinči, nije postignut napredak u pokušajima da se od Sovjetskog Saveza pribave tehničke informacije i oprema za punu preradu plutonijuma. Dok takvo postrojenje ne bude u funkciji, ozračeno gorivo iz istraživačkog reaktora će vjerovatno biti vraćeno u SSSR, koji će nesumnjivo zadržati plutonijum”, pojašnjava se u pomenutom izvještaju.

Druga faza razvijanja programa započela osnivanjem Savezne komisije za nuklearnu energiju

Jugoslovenski naučnici su većinu hardvera za svoj program atomske energije dobili od tadašnjeg SSSR-a, dok izotope i obuku za rad sa njima dobijali od zapadnih zemalja. SSSR je, podsjećaju operativci koji su sačinili ovaj izvještaj, ponudili obuku jugoslovenskim kadrovima, a SAD da potpisivanje bilateralnog sporazuma koji bi „dozvolio prodaju hardvera.

„U to vrijeme bilo je vrlo malo Jugoslovena koji su bili sposobni da daju značajan doprinos nuklearnim naukama. Ovi pojedinci su bili obučavani u stranim zemljama, jer prije ovog vremena Jugoslavija nije imala institute za istraživanje fizike. Katedri za fiziku različitih univerziteta bili su okupirani gotovo isključivo obukom nastavnika osnovne fizike za srednje škole”, precizira se u izvještaju.

Imajući u vidu ovu situaciju, jugoslovenski program za atomsku energiju prvobitno je vođen na tri glavne linije: 1) izgradnja instituta za nuklearna istraživanja; 2) obuka nuklearnih naučnika i specijalista; i 3) pronalaženje potrebnih sirovina i razvoj procesa za korišćenje ovog materijala.

„Do 1955. godine ova tri cilja su generalno ostvarena – osnovana su i radila tri instituta za nuklearna istraživanja, obučavao se dovoljan broj naučnika u stranim zemljama i otkrivena su nalazišta sa uranijumom niskog kvaliteta”, procijenjuje se u izvještaju.

Dalje interesovanje za nuklearnu energiju jugoslovensko rukovodstvo je, upozoravali su svoje pretpostavljene američki obavještajci, pokazalo u septembru 1956. godine, kada je održana konferencija o upotrebi nuklearne energije za električnu energiju.

„Dok je jedan učesnik predviđao da će prva nuklearna elektrana u Jugoslaviji biti izgrađena za 7 do 10 godina, priznato je da će biti potrebno mnogo istraživanja i industrijskog rada prije nego što se mogu napraviti definitivni planovi. Uprkos ovim predviđanjima, Jugosloveni sada shvataju da je i svrsishodno i ekonomično razvijati neiskorišćeni hidrokapacitet prije nego što pokušaju da započnu nuklearni program velikih razmjera”, upozoravali su u izvještaju.

U ljeto 1957. godine pokrenuti su prvi napori za razvoj nuklearnog pogona u Jugoslaviji.

„Okupljen je istraživački tim sastavljen od predstavnika brodogradilišta i druge industrije koji će početi proučavati mogućnosti izgradnje brodova na nuklearni pogon. Preliminarni planovi ove grupe predviđali su organizovanje proizvodnog bazena za izgradnju broda deplasmana od 40.000 do 50.000 tona. Ova grupa je takođe izrazila želju da pošalje stručnjake u inostranstvo na obuku i proučavanje pogona”, zaključuje se u prvom dijelu izvještaja CIA-e do kojeg je došao portal BORBA.

Nastaviće se…