Predsjednik Hrvatske u Tivat nije stigao civilnim avionom niti redovnom diplomatskom posjetom. U Crnu Goru je došao ratnim brodom, a na obali ga je dočekala crnogorska počasna garda.

Neko će reći da je riječ o uobičajenom diplomatskom protokolu. Međutim, u politici i međunarodnim odnosima simbolika često govori više od zvaničnih saopštenja.

Zato se postavlja pitanje kakvu poruku šalje država koja predsjednika Hrvatske dočekuje uz najviše vojne počasti, dok istovremeno godinama bez ozbiljnog odgovora prihvata političke pritiske iz Zagreba o gotovo svim otvorenim pitanjima između dvije države.

Od Lore do školskih udžbenika. Od identitetskih pitanja do spoljnopolitičkih uslovljavanja. Od evropskih integracija do istorijskih tema.

Gotovo da ne postoji oblast u kojoj Hrvatska nije pokušala da nametne svoje viđenje odnosa sa Crnom Gorom.

Najveći problem nije u tome što Hrvatska vodi računa o svojim interesima. Svaka država to radi. Problem je što se iz Podgorice veoma rijetko čuje jednako odlučan odgovor kada su u pitanju interesi Crne Gore.

Upravo zato slike iz Tivta izazivaju pažnju javnosti.

Ne zbog ratnog broda.

Ne zbog počasne garde.

Već zbog utiska da se zvanična Podgorica prema Zagrebu često ponaša sa mnogo više obzira nego prema sopstvenim nacionalnim i državnim interesima.

Država koja drži do sebe ne ulazi ni u kakve sukobe sa susjedima, ali isto tako ne pristaje da joj drugi pišu istoriju, određuju identitet ili postavljaju političke uslove.

Zbog toga pitanje nije zašto je hrvatski predsjednik došao ratnim brodom.

Pitanje je da li Crna Gora danas vodi samostalnu politiku ili prečesto pristaje da bude posmatrač u procesima u kojima bi morala biti ravnopravan sagovornik.

Jer države se ne mjere veličinom brodova koji uplovljavaju u njihove luke.

Države se mjere sposobnošću da sačuvaju dostojanstvo i samostalnost svojih odluka.

Tagovi