Vjerovali ili ne, rezultati popisa u Crnoj Gori konačno su objavljeni. Ni manje zemlje, ni veće drame. Razumljivo je to donekle jer je Crna Gora jedina država u bivšoj Jugoslaviji, a i mnogo šire, u kojoj broj stanovnika po kojima se država zove, od popisa 2003., ne prelazi polovinu stanovništva. Uz to, crnogorskim jezikom kao službenim govori skoro 35 posto stanovništva, preko osam posto manje nego srpskim, koji je u službenoj upotrebi, ali nije i službeni.
Iako gorljivi zagovornici „srpskog svijeta“ u prvi plan stavljaju ovu činjenicu kao potvrdu da je „Crna Gora druga srpska država“, oni koji bi na to odgovorili tezom da je „Srbija druga crnogorska država“ upućuju na austrijski primjer. Tamo svi govore njemačkim jezikom, a kao Njemci se izjašnjava tek nešto više od dva posto stanovnika Austrije. Dakle, nije to bitno ni presudno, posebno zbog činjenice da je u odnosu na prethodni popis 2011. rast postotka onih koji govore srpskim jezikom skoro beznačajan – 0.3 posto.
Prepolovila se prednost Crnogoraca u odnosu na Srbe
Kad je etnički sastav u pitanju, prednost Crnogoraca u odnosu na Srbe prepolovila se. Srba je četiri posto više, Crnogoraca četiri posto manje, pa razlika više nije 16, nego osam posto. Tako su Crnogorci na ovom popisu pali na svoj istorijski minimum, dok su Srbi dostigli svoj istorijski maksimum.
Ovdje govorimo o popisima od 1948. do 2023. jer su se upravo na popisu 1948. građani prvi put izjašnjavali i o nacionalnoj pripadnosti, dok se prije rata računala samo pripadnost vjeri i jeziku. Crnogorci su u ovih 75 godina prešli put od 91 posto tada do 41 posto danas, a Srbi od tadašnjih skoro dva posto do današnjih skoro 33 posto. Samo od pogleda na istorijske sinusoide ovih trendova može vam se zavrtjeti u glavi. Malo je Srba koji se na više popisa nisu izjašnjavali kao Crnogorci, pogotovo nakon što su četnici u Crnoj Gori izgubili Drugi svjetski rat. Bilo je konverzija i u Jugoslovene nakon Titove smrti jer je tada i ta kategorija ulazila u raspodjele funkcija i pozicija. Slična je stvar i s Crnogorcima, u obrnutom smjeru, pogotovo nakon što su Sloba u Beogradu i Milo u Podgorici uzeli stvar u svoje ruke. Više su dvojica komunista učinila za „srpsku stvar“ u Crnoj Gori nego Njegoš i kralj Nikola zajedno.
S druge strane, ne treba zanemariti teze da su Karađorđevići gašenjem jedne međunarodno priznate države i njene dinastije Petrovića 1918. godine presudno doprinijeli buđenju i jačanju crnogorskog identiteta (baš kao što je Vladimirovič Putin agresijom na susjednu državu pridonio značajnom jačanju ukrajinskog identiteta).
Signal Srbima zamaskiranima u Crnogorce
Još od kraja osamdesetih nivo tolerancije na četništvo i u Beogradu i u Podgorici značajno je podignut iako nije imo podršku i podsticaje kao nakon 5. oktobra. To je bio prvi signal Srbima zamaskiranima u Crnogorce da je vrijeme da se (po ko zna koji put) „vrate vjeri i naciji prađedovskoj“. Još ako tu ima nekih funkcija i para, a bilo ih je, da te Bog vidi!
Za vrijeme Milove neprikosnovene vladavine i „progona Srba“ u Crnoj Gori broj progonjenih je s manje od 10 posto na popisu te 1991. porastao na prvom sljedećem popisu 2003. na 32 posto!? Za to vrijeme broj favoriziranih Crnogoraca pao je sa 62 na 43 posto?!
Poređenja radi, revolucija predvođena crkvenim litijama, koja je u posljednjih 5-6 godina Mila poslala u opoziciju, podigla je, prema posljednjem popisu, broj Srba s Milovih 32 posto prije dvadeset godina na 33 posto danas. Cijeli jedan posto, onako udarnički.
Zbog lakšeg razumijevanja političkog konteksta i razdoblja u kojem se navedeni etnički prevrat odvijao, vrlo je važno imati na umu da se Milo 1997. „otresao“ Beograda i žestoko krenuo u suverenističku politiku, koja je rezultirala državnom nezavisnošću Crne Gore i ulaskom u NATO. Dakle, nije vodio nikakvu prosrpsku politiku diktiranu iz Beograda, naprotiv, ali je navedeni prevrat ipak bio moguć!
Odakle perverzna strast prema identitetskim vratolomijama?
Ipak, ono što najviše zbunjuje u ovom istorijskom galimatijasu jest pitanje odakle u jednoj tradicionalnoj, plemensko-bratskoj zajednici, gdje se prije slova i brojeva, uz gusle, moralo naučiti porodično stablo i nacionalna pripadnost, tako perverzna strast prema identitetskim vratolomijama?
Uz sve razumijevanje dramatičnih posljedica ratova i podjela na „zelenaše“ i „bjelaše“, potom partizane i četnike, titoiste i informbiroovce i, konačno, na Crnogorce i Srbe, kao jedina konstanta koja je oduvijek obuhvatala i spajala sve „đetiće“ jest Funkcija, pogotovo ona direktorska, ali i Pozicija, recimo na hotelskoj terasi, pogotovo ako je beogradska „Moskva“ u pitanju. Još ako imaš, a oduvijek imaš, nekoga ko će babu, tetku, oca ili strica (o majci da i ne govorimo!) smjestiti na VMA ili barem preko reda zakazati pregled, završio si posao. Đetićima je VMA (Vojno-medicinska akademija) uvijek bila važnija od SPC-a (Srpske pravoslavne crkve).
Volio bih da mogu naći neki drugi logičan odgovor na ovo permanentno konvertitstvo koje doseže dimenzije pomodarstva, ali mi ne polazi za rukom.
Biće ipak da su funkcija & pozicija đetićima uvijek bili važniji od nacije & tradicije, pogotovo ako imaš rezervnu. Mislim, naciju. Jedino oko odnosa prema posjedovanju moći i rukovođenju, juče u Beogradu i Novom Sadu, danas u Podgorici i Nikšiću, a sjutra, bogami, u Briselu i Strazburu, postoji apsolutni konsenzus među njima. Po tom se pitanju nikad nisu dijelili! Ko zna zašto je to dobro.
Ako bi kojim slučajem Crna Gora prije Srbije ušla u Evropsku uniju – „daleko bilo“, rekla bi Marija Zaharova – nagledali bismo se mi tarapane i mijenjanja nacionalnih dresova, jer treba neko popuniti, za njih male, sva ta silna mjesta u Parlamentu, Komisiji, Vijeću i onolikim evropskim institucijama… A Moskva dalje nego ikad.
Živi bili pa vidjeli.
(Index.hr)