Hrvatski istoričar: „Dara iz Jasenovca“ pokazala da Srbi ne razumiju ustaško zlo

Dara iz Jasenovca“ pokazala je da Srbi ne razumiju ustaško zlo. Film nije objasnio ko je i zašto pobio stotine hiljade Srba, Jevreja, Roma i Hrvata u desetinama logora i u nebrojnim stratištima po selima NDH. Nije objasnio genezu zla, smatra hrvatski teolog i istoričar Goran Šarić.

– “Dara iz Jasenovca” ili kako Srbi ne razumiju ustaško zlo? Trebalo je proći više od sedam decenija da se u Srbiji snimi film o jednom od najmonstruoznijih genocida koje je čovječanstvo zapamtilo (ako ga uopšte pamti), a istorija ljudskog roda je istorija genocida, zločina, grijeha i pobune ljudi protiv Boga. Nikad neću zaboraviti suze Hrvata, bivšeg jasenovačkog logoraša, koji je tada već kao sijedi starac prepričavao događaj kojem je svjedočio u logoru. Pedeset godina je jako puno vremena, pa ipak, plakao je kao dijete dok je opisivao kako je izvjesna ustašica Marija ubijala bebu udaranjem glave o zid. Ljudski um ne može začeti rezmjeru tog zla. Jasenovac nije bio neka izolovana kuća strave, nego je čitava NDH natopljena krvlju nevinih žrtava. Četiri godine pakla na Zemlji – ovim riječima započeo je svoju analizu filma “Dara iz Jasenovca” hrvatski teolog i istoričar Goran Šarić na Fejsbuku.

Istakao je, potom, da nije moguće ni u jednoj knjizi, niti na jednom filmu prikazati ono što se tada događalo, ali da je “pohvalno što je neko pokušao to da ekranizuje, što je film prikazan na RTS-u i što je država stala iza projekata”, i dodao:

“Problem filma nisu ni patetika ni crno-bijeli prikaz karaktera. Svaki hrvatski ratni film ili svaki film o Srebrenici ima sto puta više patetike. I može li među ustaškim čuvarima u dječjim logorima iko biti ne bijeli, nego i tamno-svi? Problem je što film, ako je rađen za međunarodnu publiku, nije objasnio ko je i zašto pobio stotine hiljade Srba, Jevreja, Roma i Hrvata u desetinama logora i u nebrojnim stratištima po selima NDH. Nije objasnio genezu zla. Nije ga potpisao, imenom i prezimenom”, stav je hrvatskog istoričara i teologa.

U ovakvom filmu atmosfera pakla se, po njegovom mišljenju, ne postiže “brutalnim scenama nasilja ni divljačkim ispadima ustaških zlikovaca”:

“I to je najveći promašaj filma. Režiser i scenarist pokazali su potpuno nerazumijevanje istorije, duha onog vremena, duha ustaškog klero-fašizma. Ne, ustaše su bile hladni i mirni sadisti, zlobni i pakosni, ljigavi, ali staloženi. Da sam ja snimao film, za uloge ustaša koristio bih današnje negiratelje ustaškog genocida, Igora Vukića i njegovu besramnost kojom negira pokolje u Jasenovcu, Stjepana Razuma i njegovu perverznu mirnoću, Romana Ljeljka i onaj pogled prevaranta. Režiser, scenarista i glumci trebali su gledati nastupe u hrvatskom saboru Hrvoja Zekanovića i sladostrasnu mržnju kojom govori o Srbima, fanatičnost Karoline Vidović Krišto, lukavost Željke Markić ili pasivnu agresiju Vlatke Vuković dok izjavljuje da dječje logore nisu osnovale ustaše nego crveni krst. Trebali su prisustvovati pripovedanjima biskupa Košića. Ili bar, ako im je bliže, otići u krug dvojke, poslušati Sonju Biserko, Dubravku Stojanović, Nikolu Samardžića, Svetislava Basaru…”, zaključak je Gorana Šarića.