U Hilandaru, duhovnom stubu srpskog naroda i Čuvaru neugaslog plamena svetosavlja, ove jeseni ponovno je sabrano sveštenstvo kraj svetog kralja Milutina. Njegov praznik, ktitorska slava svetogorske srpske carske lavre, svake se godine proslavlja u svakoj crkvi i manastiru, onako kako se u Hilandaru sve čini: u smirenju, u ljepoti i u dubokoj svijesti da se na tom mjestu dodiruju nebo i zemlja.
U sabornom hramu manastira služeno je svečano bogosluženje kojem je načelstvovao episkop šumadijski Jovan. Peli su sveštenici i đakoni iz dvadesetak eparhija Srpske pravoslavne crkve, kao i mnogobrojnog sveštenomonahstva, sveštenstva i đakonstva. Slavski i manastirski pojac i hor, đakon Simo Mršović ispunili su hram pjesmom koja je, kako svjedoče prisutni, „otvarala sive plamene visine“.
Poklonici iz Srbije, ali i iz cijelog svijeta
Na manastirskom paraklisima sabirale se mnogobrojne poklonice iz Srbije i drugih pravoslavnih zemalja – svi koji su došli da se poklone velikom svetitelju. Zidovi, ali i sva unutrašnja bjelopost Hilandara, ona koja se ne zaboravlja i ne može se pratiti riječima.
Pri kraju svete Liturgije, episkop Jerotej je osveštio slavske darove, blagosiljajući narod i bratstvo manastira. Nakon toga je u trpezariji, pod zvijezdama natopljenim voskovim mirisima, svečano upriličena slavska trpeza. Putešestvije (putovanje) hodočasnika (poklonika) podstaklo je da Hilandar nije samo manastir, već živa veza sa našim duhovnim porijeklom.
Sveti kralj Milutin – ktitor molitve i vjere
Kao i vijekovima iza nas, i ove godine se na Hilandaru posvjedočilo: slava ktitora nije tek, puka forma svečanosti, već i prvi značaj zavještanja (ostavštine, nasljeđa) za koje se zna da gradi na vjekovima. Tako i ovaj put Milutin se posvjedočio kao neprolazni ktitor Hilandara, samo zadužbinar kamena, već i zadužbinar molitve – one koja majku i samo srce svega pravoslavlja.
(religija.rs)
