HAZU
Piše: Čedomir Antić
Dragi građani Crne Gore,
Čestitam vam.
Konačno ste došli na prag Europske unije.
Uskoro ćete predovđeni istovernom i jedonacionalnom braćom i političkim partnerima, Milom Đukanovićem i Dritanom Abazovićem, postati deo velike europske porodice naroda. Samo još da odgovorite na nekoliko sitnijih zahteva domovinskog „političkog ida“ – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nekada se ova organizacija zvala drugačije, ali kad god su pobeđivali istinski predstavnici naroda, a država bila neovisna i na „pravoj strani istorije“, ime je menjano u aktuelno.
HAZU od hrvatske vlade traži da uslovi prijem Crne Gore u EU. Zahtevaju „zagarantirane mandate Hrvatima u Skupštini Crne Gore”, uspostavljanje “Bokeljske mornarice kao nematerijalnoga kulturnog dobra Crne Gore i hrvatskoga naroda, upućenom UNESCO-u”, prihvatanje, od strane Crne Gore, zaključaka “sa znanstvenog skupa Identitet Hrvata Boke” održanog dakako i dabome u Zagrebu.
Traže i da “odrede” kopnenu granicu (“otočić Lastavica s tvrđavom Mamula, a osobito razgraničenja na moru prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora i nakon proglašenja isključivoga gospodarskog pojasa Republike Hrvatske”, te da Crna Gora “ljepoj domo’vni” iste i preda).
Posle trideset godina spominju i povratak hrvatskih izbeglica u Crnu Goru, te restituciju njihove imovine. Valja platiti štetu počinjenu u “agresiji” na Hrvatsku, posebno na kulturnoj baštini i vratiti odneseno kulturno blago. Konačno, mora se zatražiti “oprost od Hrvatske za počinjena zla”. Pored plastike i ostalog smeća koje grozi prečistoj republičici (pod suverenitetom potomaka Andrije Artukovića i Vejkoslava Luburića Maksa ali i ostalih povijesnih lepotana kakvi su bili Stevo Krajačić i Veco Holjevac), treba smanjiti ili ukinuti negativan utjecaj na okoliš TE Pljevlja.
Eto… a crnogorski nacionalisti su se bunili protiv Memoranduma SANU. Tamo se Crna Gora, i sve u vezi sa njom, spominju celih pet (5) puta i to pozitivno. Ti strašni nacional-bolješvici iz SANU tražili su pre trideset i šest godina pravdu i ravnopravnost za Srbiju i Crnu Goru u jednopartijskoj federaciji i još su priznavali crnogorsku naciju i republiku. Ali, kao da ne znamo da je u Crnoj Gori problem identitetski. Srbi su nekima krivi zato što ih uopšte ima, a Srbija zato što još postoji.
Veliki srpski pesnik Borisav Đorđević napisao je pre više o dve decenije pesmu u kojoj rečito objašnjava šta je to Đukanović učinio kada se sav uzvrpoljen i oznojen izvinio onima koji su napali srpski narod u Hrvatskoj i Bosni. Pesnik kaže i:
“Ako treba, Milo govno se proguta,
izvini se Zagrebu bar još pet-šest puta.
Samo takav bićes najjači na svijetu,
svi će slati pare u Duklju i Zetu.”
I od Srbije su mnogo toga tražili. Nalažu da se odreknemo “jasenovačkog mita”, ali i da poverujemo u mit “hrvatskog domovinskog rata”. Očekuju isplatu ratne štete, deo zemlje naše države, odricanje od naše crkve, priznanje raznih krivica. Samo su Hrvatska i Hrvati oslobođeni od svega i nevini – kao uostalom i svi oni koji za Boga ne znaju i savesti nemaju.
Za razliku od Hrvatske, Srbija je Sud za ratne zločine osnivala i organizovala pod nedopustivim uplitanjem stranaca. Hag za zločine nad Srbima nije osudio niti jednog državljanina Hrvatske. Među hiljadama procesuiranih za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, manje je od 10% optuženih koji su po nacionalnosti Hrvati. Za “Oluju” nije osuđen niko od Hrvata, ali je za zločine nad Srbima odgovarao jedan Srbin, vojnik Hrvatske vojske. Dobro znamo da su u Hrvatskoj “svi Norac” (komandant odgovoran za stotinka civilnih žrtava u Gospiću). Poznato je da nisu predali kukavnog starca Janka Bobetka, koji se od Haga – bez istinske opasnosti ali ipak uplakan – skrivao u svom stanu. Sećamo se da se premijerka Jadranka Kosor okumila sa nezaposlenim optuženikom za ratne zločine, Tihomirom Purdom, koga takođe nisu hteli da predaju srpskom pravosuđu. Sada nam predsednik Hrvatske, koji se hvali da mu je deda bio ustaša, poručuje da ne prihvataju da Sud za ratne zločine u Beogradu procesuira hrvatske pilote koji su na Petrovačkoj cesti ubijali srpske prognanike. Činili su to uz dozvolu NATO-a koji je navodno sprovodio zabranu letenja nad Bosnom i Hercegovinom. Milanović je u duhu političke filozofije svoje nacije zaključio: “i onda se (Srbi) čude što su ih Nijemci bombardirali.”
Sve je jasno.