Haški, evropski, ustavni (BiH) sudovi, OHR su u rukama onih koji ne žele dobro

Piše: Dane Čanković, predsjednik Srpskog narodnog pokreta Izbor je naš

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropski sud za ljudska prava) nemaju prioritet nad međunarodnim ugovorom koji je definisao političko-pravni sistem i međusobne odnose tri konstitutivna naroda unutar BiH, pogotovo ukoliko ga ta prava i slobode suštinski ruše. I to je tako bez obzira što Ustav BiH navodi da se ta „prava i slobode“ direktno primjenjuju u BiH. Tako je moguće ukoliko ta „prava i slobode“ ne zadiru i ruše međunarodni mirovni ugovor.

Tim međunarodnim mirovnim ugovorom (tzv. Dejtonski sporazum), iza kojeg stoji Savjet bezbijednosti UN, kao najviši i najvažniji organ u međunaradnoj političko-pravnoj zajednici, postignut je mir između zaraćenih strana u bivšoj SR BiH (jedna od šest republika SFRJ). Zaraćene strane su bile: muslimanska (bošnjačka), srpska i hrvatska, a od 1994. godine može se govoriti i o sukobu Muslimansko-Hrvatske Federacije (nastala 1994.)  i Republike Srpske (nastala 9. januara 1992.). Taj mir nije došao sam od sebe već je proizašao kroz komplikovan proces i na kraju utemeljen u međunarodnom mirovnom ugovoru (Dejtonskom sporazumu). Tim sporazumom Muslimansko-Hrvatska Federacija i Republika Srpska prenijeli su dio svojih prava i obaveza na zajedničke institucije novonastale Dejtonske BiH (ona nema pravni kontinuitet sa SR BiH), a suverenitet, kao najviše pravo odlučivanja zadržan je u entitetima. To se najjednostavnije i najbolje može vidjeti u procesu odlučivanja u Predsjedništvu Dejtonske BiH, čije se odluke mogu poništiti u parlamentima entiteta. Svaki član Predsjedništva BiH ima pravo da svaku odluku, za koju smatra da je vitalno štetna za njegov narod, proslijedi parlamentu entiteta iz kojeg dolazi na konačno odlučivanje. Ukoliko dvotrećinskim glasanjem parlament entiteta ne prihvati takvu odluku ona se automatski smatra neusvojenom i u Predsjedništvu BiH i o njoj se u njemu više ne raspravlja. Slična je situacija i u drugim zajedničkim institucijama BiH u kojima ne može doći do preglasavanja konstitutivnih naroda, jer postoje određeni „mehanizmi“ koji to sprječavaju. Od toga je izuzet  jedino Ustavni sud BiH u kojem se odluke donose prostom većinom i to uz glasanje trojice stranih sudija koji u tome presudno utiču. U tom sudu prisutna su i još po dvojica sudija predstavnika konstitutivnih naroda (bošnjačkog, srpskog i hrvatskog). Aneksom IV Dejtonskog sporazuma Dejtonska BiH definisana je kao državna zajednica (postoje zajedničke institucije a ne centralni organi, način formiranja tih zajedničkih institucija i odlučivanje u njima takođe govori o Dejtonskoj BiH kao državnoj zajednici) a Muslimansko-Hrvatska Federacija kao politički entitet Muslimana – Bošnjaka i Hrvata dok je Republika Srpska definisana kao politički entitet srpskog naroda. Podrazumijeva se da u oba entiteta manjine imaju sva prava po najvišim svjetskim standardima. Ravnopravnost sva tri konstitutivna  naroda tim aneksom nije obezbijeđena u entitetima već u zajedničkim institucijama. Navodim samo  primjer – u Predsjedništvu BiH bira se po jedan član: Bošnjak, Srbin i Hrvat.

Zbog činjenice da je Dejtonski sporazum donesen uz saglasnost Savjeta bezbijednosti UN-a i zaraćenih strana, kao i da je njime postignut mir pod određenim uslovima, te da je Dejtonska BiH i dalje suštinski međunarodni protektorat (postoji OHR), nijedan međunarodni organ (sem Savjeta bezbijdnosti UN i uz dogovor nekadašnjih zaraćenih strana), sudske instance, pa taman se one zvale i Evropski sud za ljudska prava, nemaju pravo da svojim odlukama suštinski mijenjaju navedni međunarodni mirovni ugovor, tim prije ako ta promjena može ugroziti mir. Trebalo bi da je zločin protiv mira najteži ratni zločin, a nekad je on imao takvu pravnu kvalifikaciju. Druga je stvar, što oni, u čijim rukama su navedene institucije, iste zloupotrebljavaju i preko njih ostvaruju svoje interese. Nažalost, njihovi interesi jesu da unose mržnju i svađu pa i da izazivaju sukobe ne samo između Bošnjaka i Srba (posredno između Turske i Rusije; Islama i Pravoslavlja),  te da između njih nikad ne dođe do istorijskog dogovora koji bi im obezbijedio opšti boljitak. U smislu nepostizanja istorijskog dogovora Bošnjaka i Srba služe i presude Haškog tribunala, a posebno pokušaj da se nametne stav da je u Srebrenici počinjen ratni zločin genocida. Ta politika nametanja, posebno će doći do izražaja naredne godine, kada će uslijediti novi talas pritiska koji bi primorao sve države da priznaju da se u Srebrenici desio genocid te da ga osude. U tome bi se manifestovala, ne  pravda već sila, kako bi disciplinovala one koji su skloni disciplinovanju. Tako će „Srebrenica“ biti vododelnica između slobodnih i neslobodnih država i naroda.

Dakle, bilo bi važno da srpski pravnici ne prihvate ni kao mogućnost da bilo koje pravne instance, pa taman to bio i Evropski sud za ljudska prava, imaju legalitet i legitimitet da donose odluke kojima bi se suštinski mijenjao međunarodni mirovni ugovor, a bez saglasnosti Savjeta bezbijednosti UN-a i nekadašnjih zaraćenih strana. (Bez obzira što su određene snage u svijetu Dejtonski sporazum kao i mnoge druge, Lisabonski, Minski sporazumi… doživljavali kao privremene kako bi kupili vrijeme i na taj način ostvarili bolje pozicije i svoje interese).

Svi pokušaji daljnjeg razvlašćivanja Republike Srpske i otimanja njene imovine i teritorija (šume, vode, poljoprivredna zemljišta), a ujedno i vrćanje prenesenih ovlašćenja (na ovaj ili onaj način) sa zajedničkih institucija, rješavaju se činjenicom da je Dejtonska BiH državna zajednica (koja nema teritoriju,  teritoriju imaju entiteti u odnosu 51:49 procenata teritorije BiH) i nepriznavanjem Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda i u Bošnjačko-Hrvatskoj Federaciji i u Republici Srpskoj (Dejtonskim sporazumom ravnopravnost tih naroda obezbijeđena je u zajedničkim institucijama). Ukoliko ne bude razumijevanja za primjenu teško postignutog međunarodnog mirovnog sporazuma („Dejtonski sporazum“) od bilo koga pa i od SAD, Engleske, EU,  onda srpski narod u Republici Srpskoj i njegovi političari imaju legitimno pravo da pokrenu procese razdruživanja sa Bošnjačko-Hrvatskom Federacijom.