Posle slavodobitnog perioda praćenog zvucima pobedničkih fanfara, bubnjeva, ali i gusala, došlo je vrijeme da se život političke teorije zamijeni životom političke prakse. Ako su dani pobjede za Jakova Milatovića i Milojka Spajića bili kao pogled s vrha Lovćena, onda će dani koji slijede biti težak hod ka tom vrhu s nimalo lakim teretom na leđima. Čaša od pobjedničkog šampanjca je ostala prazna i na njeno mjesto već sada je došla čaša puna žuči oličena u brojnim problemima crnogorske svakodnevice. Od narodne euforije jedino brzo raste narodno razočaranje, i toga Milatović i Spajić moraju da budu svjesni. Za njih dvojicu, danas više nego za bilo koga drugog u Evropi, važi ono hamletovsko: biti ili ne biti. Pitanje je sad, odgovor je na njima.
Nakon parlamentarnih izbora održanih 11. juna, koje je pratila manja izlaznost od očekivane, ali i manja sveukupna izborna tenzija, Crna Gora ulazi u odlučujuće nedjelje dogovora svojih političkih subjekata sa ciljem formiranja nove vlade. Iako je po Ustavu Crne Gore krajnji rok da se vlada formira 90 dana od potvrđivanja konačnih izbornih rezultata, u ovom slučaju polovina oktobra, što je inače daleko više od evropske prakse, javnost Crne Gore očekuje da vlada stupi na dužnost mnogo ranije, tj. u periodu ne dužem od mjesec do mjesec i po dana od početka rada novog saziva parlamenta, čija je konstitutivna sjednica zakazana za kraj jula.
Na tragu tih očekivanja je i u ovom trenutku vodeći dvojac crnogorske političke scene, predsjednik Jakov Milatović i gotovo izvjesno budući premijer Milojko Spajić. Milatović je najavio da će u razgovore s liderima parlamentarnih stranaka krenuti odmah po početku rada novog saziva parlamenta, a da bi odluku o novom mandataru mogao da donese već sredinom ili krajem avgusta. Naravno, nije sporno da će za početak mandatar, a nešto kasnije i prvi čovjek vlade, biti njegov stranački saborac, ujedno i predsjednik njihovog Pokreta Evropa sad (PES) Milojko Spajić. Enigma je pak to koje će stranke pored PES-a činiti buduću vladu Crne Gore. Prosta matematika kaže da će PES-u biti potrebnašira vladajuća koalicija da bi vlada bila koliko-toliko stabilna i na duži rok održiva. S obzirom na to da se od buduće vlade očekuje da bude reformska, pa čak, kako to pristalice PES-a ističu, i „revolucionarno reformska“, što će izvjesno značiti i česte izmene i dopune zakona a samim tim i prilično intenzivan rad parlamenta, eventualna manjinska vlada, kako je i Spajić više puta rekao – ne dolazi u obzir.
ODŠKRINUTA VRATA
Podsjećanja radi, crnogorski parlament ima 81 poslaničko mjesto, a po posljednjoj izbornoj raspodjeli, PES je dobio 24 mandata, koalicija oko DPS-a – 21 mandat, koalicija „Za budućnost Crne Gore“, koju čine srpske stranke, raspolaže sa 13 mandata, Aleksa Bečić i Dritan Abazović, tj. koalicija Demokrata i pokreta URA ima 11 mandata, Bošnjačka stranka ima tri manje, dok je preostali broj poslaničkih mesta podeljen između albanskih i hrvatskih manjinskih partija. Spajić je nakon izbora bio izričit da su vrata nove vlade zatvorena jedino za DPS i Abazovića. Đukanovićev DPS je bar za sada i dalje nepoželjan iz jasnog razloga – zbog svega učinjenog u minulim decenijama, dok je Abazović postao persona non grata zbog direktnih optužbi koje je izrekao na Spajićev račun vezanih za „kripto aferu“ koja je svega nedjelju dana pred izbore potresla Crnu Goru. Zanimljivo je da Spajić ipak ne isključuje mogućnost potencijalne saradnje s Abazovićevim koalicionim partnerom Aleksom Bečićem, iako je to malo vjerovatno pošto njih dvojica imaju jak predizborni koalicioni sporazum.
Inače, ispred Pokreta Evropa sad, Milojko Spajić je nedavno objelodanio 10 principa koji će biti osnov svake eventualne buduće saradnje u vladi. Principi, koji su dobili epitet temeljne platforme budućeg političkog života Crne Gore, odnose se na nastavak evrointegracija sa što bržim ulaskom u EU, na reformu pravosuđa i javne uprave, odnosno na duboku i sistemsku rekonstrukciju crnogorske ekonomije, što bi omogućilo rast životnog standarda i ispunjenje nimalo naivnih i nimalo skromnih predizbornih obećanja. Elem, analitičari smatraju da su u novoj vladi već viđene manjinske stranke, na prvom mjestu najjača među njima Bošnjačka stranka sa osam mandata, a zatim i stranke albanske i hrvatske manjine. Ipak, koplja se lome oko bar jednog velikog partnera koji je PES-u neophodan da bi vlada imala prefiks i karakter većinske.
Ako Spajić ostane pri svome da su vrata vlade zatvorena za DPS i Abazovića, što vjerovatno automatski isključuje i Aleksu Bečića, jedina veća lista koja za Spajića i PES može da bude tas na vagi je koalicija „Za budućnost Crne Gore“, koju čine srpske stranke. Ipak, postavlja se pitanje: koliko se srpskim strankama isplati da budu u vladi? Ako se zna da Crna Gora neće mijenjati svoj stav prema tzv. Kosovu, odnosno da neće mijenjati svoj spoljnopolitički kurs a samim tim i politiku prema Rusiji i Kini, te ako se zna da neće preispitivati ranije donete odluke vezane za crnogorsku istoriju, jezik i pismo, diskutabilno je šta će Srbi u toj vladi. Zbog navedenog, ukoliko srpske snage izaberu opoziciju, nije nemoguće da se Spajić, ipak, okrene DPS-u ili realnije Abazoviću, što će značiti da su neka predizborna obećanja već na prvom koraku iznevjerena. U svakom slučaju, naredne nedjelje u Crnoj Gori mogu da budu politički vrlo neizvjesne i zanimljive. Baš u tom periodu vidjećemo i prve realne konture potencijala buduće vlade, ali i Pokreta Evropa sad, kao stožera iste.
Jedno je sigurno, pad Mila Đukanovića jeste istorijski trenutak za Crnu Goru, ali i preduslov da bi se došlo do moderne i prosperitetne države. Nema sumnje, Spajić i Milatović su mladi i obrazovani ljudi bez mrlja u karijerama, ali tek sada će se vidjeti da li njihova priča iz perioda kada su bili suštinska opozicija – ima pokriće.
Zbog odgovornosti prema građanima Crne Gore treba stalno podsjećati na velika i smjela obećanja koja je PES davao u toku dvije prethodne izborne kampanje, predsjedničke, koju je vodio Jakov Milatović, i parlamentarne, čiji je kolovođa bio Milojko Spajić. Pokret Evropa sad građanima se zavjetovao da će očistiti državu od svih sistemskih maligniteta nastalih nakon višedecenijske vladavine Mila Đukanovića. PES je obećao i reformu pravosuđa s trajnim rješenjem pitanja kriminala u državi, ali i konačno čišćenje javne uprave od anomalija poput mita, korupcije i nepotizma. Ipak, najznačajnija predizborna obećanja odnose se na brz ekonomski napredak, koji će pratiti prosječna plata od 1.000 evra, prosječna penzija od 450 evra i nulta stopa nezaposlenosti, i to, kako su rekli lideri PES-a, već polovinom mandata.
Uzimajući u obzir da je Crna Gora prezadužena zemlja koja više od 50 odsto svojih javnih finansija reguliše zaduživanjem kod stranih banaka, kao i to da je nezaposlenost dvocifrena, a prosečna plata gotovo upola manja od obećane, ostaje da se vidi koliko su programska načela i prije svega predizborna obećanja PES-a realna i ostvariva. Možda je nepopularno reći, ali nameće se zaključak da je za ispunjenje takvih ciljeva PES-u, osim stabilne vlade i pouzdanih partnera, potreban i Aladin sa čarobnom lampom. Ako Milatović i Spajić misle da se ta čarobna lampa zove Evropska unija, vjerovatno griješe u startu. Iz te briselske lampa, umjesto dobrog duha, može da izađe samo đavo. Zapravo, izašao je odavno. Crn da crnji ne može biti.
PES – PROIZVOD, PROJEKAT ILI NEŠTO ČETVRTO
Pokret Evropa sad je za vrlo kratko vrijeme stekao brojne simpatije u Crnoj Gori. Štaviše, riječ je o trenutno najbrže rastućoj stranci u Evropi čije se članstvo za samo dva mjeseca između predsjedničkih i parlamentarnih izbora povećalo za čak trećinu. Takođe, to je jedina stranka u modernoj evropskoj istoriji koja je kao debitant pobedila i na predsjedničkim i na parlamentarnim izborima.
Popularnost PES-a, može se reći, počiva na četiri stuba. Na prvom mjestu to je javna neukaljanost i nekompromitovanost dvojice mladih lidera Milojka Spajića i Jakova Milatovića, dvojice visokoobrazovanih i u svom domenu uspješnih ljudi, koji predstavljaju dašak svežine na učmaloj crnogorskoj političkoj sceni. Na drugom mjestu je njihova bezrezervna kritika i borba protiv Mila Đukanovića, dok je treći stub njihovog uspona, možda potpornog i ključnog karaktera, vezan za EU i Ameriku, tj. za Kolektivni zapad. Oni ne bi bili tu gdje jesu i PES ne bi rastao toliko brzo da nije definisan kao izrazito proevropska i NATO stranka. Za razliku od nekih drugih političkih struja u Crnoj Gori, prije svega onih sa srpskim predznakom, koje je Zapad na sve načine godinama sputavao, u njihovom slučaju Vašington i Brisel ne samo da su bili blagonakloni nego su još pružili i dodatnu, iznad svega medijsku podršku, ali i političku zaštitu, što je omogućilo da ova mlada stranka brzo napreduje.
Podrška koju su od početka dobili od Zapada najbolje se ogleda u činjenici da doskora svemoćni Milo Đukanović, preko sebi naklonjenih medija, a takvih je u Crnoj Gori, ali i u regionu mnogo, ni u jednom trenutku nije pribjegao medijskoj satanizaciji tandema Spajić–Milatović. Čak i u situaciji kada je postalo jasno da će mu ova dvojica doći glave, Milov nastup i odnos prema njima bio korektan. Svakako, ovde nije riječ o „mekom srcu Mila Đukanovića“ već o jasnom pokazatelju da iza mladih snaga stoji neko mnogo moćan, s daleko ozbiljnijom logistikom, a to je Zapad.
Za Crnu Goru to može da bude dobro samo ako se njihova predizborna obećanja ispune i ako narod bar djelimično počne da živi u skladu sa svojim očekivanjima. Što se Zapada tiče, sve se češće mogu čuti mišljenja da je pokušaj likvidacije SPC u Crnoj Gori bio posljednji zadatak koji su Vašington i Brisel zadali Đukanoviću. Kada plan nije uspio, onima koji istinski vladaju Crnom Gorom postalo je jasno da će morati da obrazuju ili pomognu stvaranju nove političke opcije koja će zamijeniti Đukanovića, ali će u dobroj mjeri zadržati kontinuitet s Đukanovićevom politikom, tako da EU, NATO i uopšte neoliberalno političko državno stremljenje ne dođu u pitanje. Shodno tome, prvo smo imali Dritana Abazovića, niotkuda, a onda i Pokreta Evropa sad, s tim što se i Aleksa Bečić možda može dodati toj grupi. U sva tri slučaja, i Dritan, i PES, i Bečić, prema analizi medijske slike u Crnoj Gori, dobili su priličan medijski prostor, zapravo, mnogo vremena u medijima i to uz afirmativni prizvuk bez otrovnih strelica i gotovo bez usputnih distorzija, što je raritet kada su u pitanju nove snage bez političkog iskustva i bez partijske infrastrukture.
Zanimljivo je da se sve to dešava nakon pobede litija i pošto su jasno deklarisane srpske političke snage bile vrlo blizu da u Crnoj Gori postanu vladajuće. Kuriozitet je da nakon litija, istina, imamo postepeni pad Mila Đukanovića, ali imamo i neočekivani pad popularnosti srpskih stranaka, čak i njihovo unutrašnje previranje, dok u isto vrijeme neke nove snage naglo dobijaju na popularnosti i to s načelnom politikom vrlo sličnoj Đukanovićevoj, uz napomenu: bar za sada bez antisrpskog narativa i djelanja, što je pošteno reći.
Četvrti razlog naglog rasta popularnosti PES-a možemo svesti pod širi i sveobuhvatniji fenomen crnogorskog društva.
Činjenica da neki novi ljudi, dotle potpuno nepoznati široj javnosti, preko noći postaju izuzetno popularni, a da njihova stranka dobija primjetan porast broja članova na nedjeljnom nivou, potvrđuje i da je narod duboko razočaran opštim stanjem države i društva, ali i da je i dalje duboko uvjeren da partijska knjižica ima veću težinu od fakultetske diplome ili državljanstva. PES, koji se prema svom programu bori protiv partitokratije i uopšte partijske države, pomalo obeshrabrujuće, nije stavio moratorijum na učlanjenje u njihovu stranku za vrijeme vladajućeg mandata, što se negdje, bar iz prikrajka i moglo očekivati. U svakom slučaju, pokret Milojka Spajića i Jakova Milatovića je na vlast u dobroj mjeri došao i zahvaljujući smjelim obećanjima. Papir sve trpi, ali praksa mnogo toga demantuje. Koliko je realno da Crna Gora u bliskoj budućnosti ima prosječnu platu od 1.000 evra i nultu stopu nezaposlenosti kakvu nije dostigla ni Švajcarska – pokazaće vrijeme.