GROBOVI ISPOD MAGISTRALE

Piše: Bećir Vuković

“ Jer ja nemam prava da vas same
ostavim u toj tami beskonačnoj.“

Josif Brodski

I ove godine uoči Vodokršća prešao sam preko Starog kamenog mosta na Tari i ušao u Mojkovac.

Sa desne strane kao Zub bijeli se spomenik zahvalnosti junacima sa Mojkovca 1916.

Svako u svom vremenu mora da uzme na sebe odgovor na neka pitanja..?

1. Zašto je trebalo komunistima 1966. godine da obilježavaju pedesetogodišnjicu Mojkovačke bitke podizanjem najljepšeg spomenika..?

2. Kako postkomunističkoj vlasti koja je do ljetos preoravala noviju crnogorsku istoriju, nije palo na pamet da junake sa Mojkovca nazove izdajnicima..?

Nepojmljivo je da komunisti slave Mojkovac, a nekoliko godina docnije ruše Lovćen.

Lovćen i Mojkovac jedini put u istoriji bili su povezani na bizaran način 1916. godine.

Lovćen je 1916. godine pao pod zemlju, Mojkovac se vinuo pod nebo.

Crna Gora je 1916. godine kapitulirala, a junaci sa Mojkovca u jurišu preskočili su sramni potpis kapitulacije i stali na branik Srpstva, i postali osvetnici Kosova.

Na Mojkovcu 1916. bilo je najviše onih koji su 1912. osvetili Kosovo, i upalili svijeću u Pećaršiji i Dečanima.

Taj blagoslov donio im je slavu 1916.

(Prvi Balkanski rat počeo je na mjestu gdje su Hram, Spomenik i Stari most. Ondje su 26. sep. 1912. preko Tare prešle Kolašinska i Durmitorska brigada, i zauzeli tursku karaulu na Pržištima.)

Kako današnji crnogorski komiti – potonji izdanci komunista – zaista nisu proglasili junake sa Mojkovca izdajnicima, budući da su prekrižili potpis kapitulacije.

Jedina vojska u istoriji koja nije položila oružje, a koju je država izdala.

Na Cetinju položila oružje pred Švabom, na Mojkovcu jurišali na Švabe.

Ali, nad Mojkovcem je do danas ostala jedna tragična sjenka kojoj ni svjetlost ne može nauditi.

Na prostoru od Spomenika Mojkovačkim junacima i Hrama Hristovog Roždestva, ispod asfalta magistralnog puta, preko 70 čame kosti oficira Kraljeve vojske u Jugoslaviji.

Ovo strašno nepočinstvo komunista preko 70 godina muči svaku kršenu dušu u Potarju.

I kosti bivaju skrnavljene skoro u svakom minutu punih 60 godina.

Skrnavi ih i vladika kad god prođe tom magistralom.

Zašto su komunisti 1964. godine žrtve bratoubilčkog rata dodatno kaznili.

Nedostupno je razumu šta krštena duša osjećao gazeći preko grobova, prolazeći tom krivinom magistralnog puta koja se račva na početku dvaju mostova preko Tare.

I danju sa sjetom prolazite pored svakog groblja. Šta tek reći o ovom najukletijem groblju od svih grobalja za koja ste čuli.

I svaki putnik namjernik skrnavi ovo groblje ispod asfalta na ulazu u Mojkovac.

Koji se komunistički bolesnik dosjetio da trasira magistralu preko grobova. Ostala je i priča da je komunistički geometar nepotrebno skicirao krivinu.

U naše vrijeme postkomunistička ideologija nasilnim putem briše zločine, dokazujući da su čak žrtve zločinci.

Komunisti skoro da su izbrisali svoje zločine u Crnoj Gori.

Razni su načini i vidovi sakrivanja zločina; skrivanje zločina o kojem je riječ, jedinstveno je u bivšoj raspaloj komunističkoj Jugoslaviji…

Iznad magistrale podignut je spomenik očevima, a sinovi su zatrpani i preliveni asfaltnom kašom koja prolazi ispod spomenika.

Stojim na ljutom kamenu pokraj spomenika. Da li ovakvi zločini uopšte mogu da izblijede. Mogu ako je još malo onih koji znaju da su ondje ispod asfalta zatomljene kosti žrtava.

Jedino u Crnoj Gori još uvijek su neotvorene jame komunističkih zločina. Koliko ih ima oko Nikšića i diljem stare Ercegovine.

Zaboravljajući zločine prečicom završavamo i sa kulturom. Kulura je i život i negacija života, i kreće se za istinom – da bi uopšte opstala.

Mojkovac, poput svetionika stoji u dugom istorijskom toku od Nemanjića do našeg vremena, i podizanjem Hrama Hristu i junacima Mojlovačke bitke, Mojkovac bi se još jednom morao uzdići i pobijediti vraga, i dostojno sahraniti svoju braću.

U civilizovanom svijetu kleči se na stratištima, i pred žrtvama ..!