GRADONAČELNIKOVA LITERATURA
PIŠE: SIBIN
Kad već Veljović eks-pendrek Veselin filosofira o teologiji i nauci, njihovoj relaciji u srednjem vijeku, te još o Božijoj odluci da ubuduće ukine vječnost duše, što ne bi mogao Ivo još-za-malo-šefir-grada Vuković, publikovati koju o rastanku sa voljenim piscem, budući da postmodernista među ljudima od pisane riječi – podržava vladu koja negira teoriju evolucije, onu bigbenovsku prema kojoj je sve dijalektički razvoj od sunđera do gradonačelnika.
Pismo počinje u prošlom vremenu, kontajući da ljubavna ili pisma o jednom prohujalom prijateljstvu imaju smisla tek pošto se ljubav raskurca ili prijateljstvo prekine jednom za svagda.
„Bio je pisac. Radio je u Vijestima.“
Kakav srceparajući, pride sa jednim ozvaničenim stavom, dakle, početak propraćen rezignacijom pomiješanom sa ljutnjom.
Iza koga se krije jedna krajnje drljava (pardon: dirljiva) story o piscu & čitaocu, rekli bi neki, `podgorička priča`.
Balša je u očima čitaoca Iva, isprva bio cool tip, anarhist, neko ko otkriva Kiša ali i Džojsa, Brodskog kao i magični realizam, mnogošta iz svoje privatne galerije, npr.: sukob sa ocem i ostanak na strani brata. Novi glas suverene, građanske, moderne i etc. Crne Gore. Međutim, tu priči neće biti da je kraj…
Balša, i dalje u očima Iva, odnedavno poprima obrise sasvim drugog lika, portret (iz mladosti – pozdrav Džojsu) se brlja, njegov magijski uticaj blijedi, a gubitak heroja uvijek je nužno i traumatičan, razilaženje na simboličkoj ravni zahtijeva preodgovorni čin odrastanja, gotovo prekonoć.
To što pomenuti pisac Balša a sve u očima čitaoca Iva s godinama pokazuje neznanje, malicioznost, merkantilizam, prema tome utapanje u plavo more primitivizma, nije ništa u odnosu na nasrtaj na građansku i proevropsku CG, jer zabluda pojedinca je trica u poređenju sa očuvanjem ideje koja je ujedno i „svjetonazor“ jednoj državi. – Rezultat: „Plaža Imelde Markos“ i drugi petparački romani end priče. Zaključuje I.V.
Šta bi Ivo bilo da je kojim slučajem Balša napustio zemlju, i kao Džojs ogorčen na Irsku, ovom korotnom kršu skresao u brk? Možebiti da bi rezultat bio neko novo Bdenje, ako ne baš Fineganovo a ono bar Filipovo. Boje srebra.
p.s.
noću, sam u duplexu, sipajući konjak i slušajući Charli Parkera, kroz kišom natopljeni prozor, Ivo gleda na prazni parking prostrt do u prve borove Gorice, a na staklenom mu stolu, neotvorena, dreždi, „Paranoja u Podgorici.“