GORDI SMIJEH KOSTIJU
Piše:Milisav Popović
Povodom premijere filma – „Zlo proleće 92“, 15.12.2022. u Nikšiću.
Petog marta 2004.godine, avionom vojnim, kao sa nebesa, na pistu aerodroma golubovačkog u Podgorici – spustili su se zemni ostaci osmorice ratnika iz „Nikšićko-šavničke grupe“, „nestalih“ 1992.godine na Dubrovačko-hercegovačkom ratištu.
U rat su pošli na ZOV OTADŽBINE i branili milione pravednika od nasilnog odvođenja iz rodne im Jugoslavije!
U nametnutom ratu – smrću protiv smrti, išli su i bukvalno – putevima Petra I Svetog…
Crnogorska vlast slala ih je u „RAT ZA MIR“. „Crna Gora je napadnuta od strane ustaša. Pohod na Dubrovnik je neophodan i svrsishodan, te je svako drugo stanovište izdajničko“ grmio je tadašnji crnogorski premijer (a današnji predsjednik), dok su desetine hiljada Crnogoraca odlazile tamo gdje je i grmjelo i gorjelo…
Nijesu se vratili – njih preko 200! Nekima se ni groba ne zna…A bili su zarobljeni!
Vjerovanje je da zarobljenika, predanika, ranjenika – ni pas neće! Ali, ono što obični psi neće – hoće psi rata!
Nikada neće valovi mora sprati sram sa imena zloglasne splitske luke – Lora, u kojoj su zarobljene, među kojima i ove iz „Nikšićko-šavničke grupe“, mučeničkom smrću umarali!
Kao što ratište cijenu ište i uzima, tako i prevrtljivi odnos režima prema ratnicima – poginulim i preživjelim – cijenu ima…
Režimska kao nekada Jusuf-begova „Podgorica nijema od straha sakrila se iza ćepenaka“, pa mučeničke kosti crnogorskih rodoljuba – pozdravila nije! „A TE KOSTI SMEJAŠE SE BOG DA PROSTI“! Dočekali su ih mladi vojnici sa starješinama, posmrtna muzika vojna, saborci i poštovaoci, rodbina i – prohladni povjetarac zavičajni…
Za razliku od režimske Podgorice, nerežimski Nikšić kosti mučenika dočekao je kako i zaslužuju: desetine hiljada okupljenih, vojska, cvijeće, svijeće. Vladika sa sveštenstvom, bjesednici, parastos, mimohod – dan žalosti!
A od vlastele crnogorske ni u Nikšiću, ni traga ni glasa nije bilo! Proglasili su u Crnoj Gori – dan žalosti, a sami pošli da se grebu nad tuđim nosilima, da svoja ne vide, da plač svojih – niti čuju niti vide. Veliku li sramotu i grehotu nametnuše – „najmanjoj od naroda, al’ velikoj Crnoj Gori“!
DRAGANE, DRAGOMANE, LUKA, NEĐELJKO, PAVLE, RADIVOJE, RADOMIRE, RATKO – potomci barjaktara balkanskih – Svetog Petra, Njegoša, Marka, Nikole, smijte se – gordo, homerovski!
ISTINSKA VAS CRNA GORA – I ŽALI I SLAVI!
Ne žalite što vas ne dočekaše – euroslinavci, sapleli su se u odsječenim viticama monahinja, ugušio ih je dim zapaljenog Svetosavskog manastira, smeo ih je utamničeni Jovan i slobodni Vladika…
Uplašio ih je udar groma što na nebu metu nađe („Nebo nema bez groma cijenu“)…
Čast vam čini što vas ne dočeka ni onaj stari, koji vas je ispraćao govoreći lažno – da mu je Srpstvo u duši – evoluirao je i dobio je „duge uši“!
Spasi Bože od zla domaćega!