Gojko Perović: Napadom na Crkvu, Milo je smijenio samog sebe, laž je da će imovinom Mitropolije raspolagati Srbija!

Rektor cetinjske Bogoslovije o. Gojko Perović, u intervjuju za Politiku govorio je periodu koji je prethodio velikim promjenama u crnogorskom društu, pobjedi Hrista i očuvanju svetinja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Oče Gojko, kako sada razumijete bunt i nezadovoljstvo naroda koji se mjesecima dostojanstveno borio za sopstvenu slobodu, odnosno za svoju vjeru i njene svetinje, i ostvarivanje tih zahtjeva kroz kadrovske i sistemeske izmjene koje najavljuje nova vlada?

Uporedio bih to sa biblijskim događajem izlaska Izrailja iz višedecenijskog ropstva u Egiptu, kada su društeni i politički razlozi za oslobodjenje dugo bili prisutni ili – kako se to obično kaže – nagomilani, ali se promjena desila onda kada je Bog to htio, i onako kako je Njemu bilo ugodno. Kod nas u Crnoj Gori nije u pitanju sukob među narodima, niti rat Crnogoraca sa spoljnim neprijateljem – nego unutrašnje osvajanje slobode, građansko oslobođenje od jednopartizma, jednoumlja… vjerujem da smo po prvi put dobili emancipovanog građanina. Paradoksalno, taj građanin je nastao tokom vjerske, crkvene litije. A nastao je baš tamo i baš zato, što je pojedinac u litiji bio miran, ne-nasilan, strpljiv i uvjeren do kraja u pobjedu nebeske ali i mogućnost zemaljske pravde.

Isti taj narod imao je mnogo povoda i prije da iskaže nezadovoljstvo – progašenje himne u kojoj su umetnuti stihovi čiji je autor ratni zločinac, protjerivanje ćiriličnog pisma, srpskog jezika, krivotvorenje istorijskih istina, rušenje i prijetnje da će tek rušiti objekte Mitropolije crnogorsko primorske itd. I dogodiše se litije.

Pokušaj prethodne vlasti da crkvenu imovinu (a preko nje i crkvenu stvarnost, organizaciju Crkve i njen poredak) preko noći i jednostrano proglasi za državnu bio je udar na temeljne vrijednosti. I to ne samo na vrijednosti vjernika i ljudi koji pripadaju Crkvi, nego na temeljne vrijednosti sekularnog društva. Zato su se litijama priključili ili ih javno podržali i oni crnogorski građani koji su agnostici, ateisti, pripadnici drugih vjera. Svi su znali, da braneći Crkvu i njena prava, oni zapravo brane Ustav. A Ustav je brana protiv samovolje i proizvoljnosti. To je ta tačka okupljanja svih, i to je razlog zašto su se, vremenom, litijama priključili i i oni koji su prethodno bili nezadovoljni i drugim nekim nepravdama…

 

Vi ste Crnogorac, ali ste i Srbin, kako se osjećao i svaki pravoslavac u Crnoj Gori od njenog upisa u knjige postojanja do pojave Tita i sljedbenika Đukanovića. Kako to objašnjavate?

Istorija i politika predstavljaju slijed uzročno-posljedičnih procesa. Da se podsjetimo na mudrost starih Grka kako „sve teče i sve se mijenja“. U tom smislu lično razumijem pojavu i potrebu da ljudi mijenjaju svoj identitet, odnosno da grade drugačiji u odnosu na identitet svojih predaka. U određenoj mjeri to je i nužnost smjene generacija u kojoj svi učestvujemo. Kada je u pitanju kolektivni, nacionalni identitet Crnogoraca imam razumjevanja za onu braću, rođake i kumove koji hoće da ga grade iskuljučivo na osnovu državnih granica i onog okvira koji izlazi iz pasoša, stavljajući u drugi plan ili potpuno poništavajući identitet predaka od prije 100 i više godina. Tako recimo rade etnički Njemci u Austriji ili Švajcarskoj, Irci u Americi, Italijani u Argentini itd. To su sve primjeri kada različiti etniciteti iz temelja izgrađuju jednu državnost, jednu nacionalnost.

Samo bih volio da oni, isto tako, imaju razumjevanje za moju privrženost tradiciji, baš onoj autentučnoj i crnogorskoj, i da moje čuvanje oba identiteta, i srpskog i crnogorskog ne smatraju nikakvom okupacijom, niti stavom koji ima manja građanska prava u odnosu na njihov.

 

Stotine hiljade vjernika sa svojim vladikama i sveštenstvom se zaklelo i veličanstvenim litijama branilo svetinje Srpske pravoslavne crkve, odnosno Mitropolije crnogorsko primorske. Pamiti li Crna Gora veće i demokratičnije narodne skupštine od litija u svim crnogorskim gradovima?

Litije i crkvene sabore o kojima govorite okupile su opasne manjkavosti Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Uslijedili su parlamentarni izbori koji su baš tu temu imali kao, reklo bi se, jedinu ili najvažniju u pogledu opredjeljenja građana. I sada svi akteri tih izbora potvrđuju da su prethodne litije imale presudnu ulogu za rezultat tih izbora. A ako tome dodamo podatak o nevjerovatnoj izlaznosti građanstva u vanrednim uslovima – e onda ću se složiti sa Vama da u novijoj istoriji Crne Gore ni jedna tema nije imala tako plebiscitarnu podršku i samim tim takav legitimitet građanstva kao što je stav da Zakon treba mijenjati.

 

Da li je presudna greška Mila Đukanovića bila ta što je vjerovao da će on stvoriti svoju, DPS crkvu i tako pored zemaljske imati i nekakvu “duhovnu” vlast? Je li time Milo srušio Mila?

Moglo bi se baš tako reći. Niko nije griješio u ovoj situaciji koliko predsjednik države. On je sebi dozvolio da pitanje ovog Zakona postane pitanje njegovog tjeranja inata sa građanima. Hoću reći – imao je prilike tokom cijele 2019. da oslušne i uvaži stav Crkve kao institucije, pa je nije iskoristio. Imao je potom prilike da se uvjeri da stav Crkve dijeli velika većina građana države čiji je predsjednik. Ništa. Što su se uvećavali razlozi koji bi mudrom državniku bili dovoljni da ga podsjete da je on u službi građana a ne obrnuto, predsjednik Crne Gore je trenirao nekakvu ličnu hrabrost i principijelnost. Pa mu je stvaranje Crkve od strane sekularne države bilo nešto normalno, a mirne i dostojanstvene litije su bile „ludački pokret“. Svakom je bilo jasno da on nije dobro procijenio, osim njemu samom. Ali to je plod politike koja je stvorila sistem da sve zavisi od jednoga čovjeka.

 

Hoće li Crna Gora nakon prve demokratske smjene vlasti opet tražiti svog gospodara kao što su predhodnog već proglašavali kraljem od Crne Gore i Brda.

Eto, upravo to, kao građanin ove zemlje, cijenim da smo dobili kao jedan novi kvalitet. Nije prosto naša sreća što je smijenjen jednopartizam i što se vlast pokazala smjenjivom, nego što se nova vlast izglasava u atmosferi da joj niko ne daje podršku unaprijed. Gotovo da nema partije u poziciji ili opoziciji koja nije iznijela neku kritiku ili neko upozorenje na adresu mandatara tj. sadašnjeg premijera i njegove Vlade. Tako da smo u tom pogledu, vjerujem, rasterećeni budućeg kulta ličnosti. Kult neka se vrati tamo gdje mu je i mjesto: u hramove gdje prizivamo ime Božije, a u državnu upravu neka se vrate rad, red i disciplina kako reče g. Krivokapić.

 

Vjerujete li da će i ovaj narod istinski prihvatiti vašu poruku da je “ambasada budućeg Nebeskog carstva Crkva”?

To je bio slikovit način da izrazim moje sekularno ubjeđenje. Ubjeđenje da Crkva nije od ovoga svijeta. Da ne pripada ni jednoj državi, i da su smiješne, povesne i žalosne prozivke sadašnje parlamentarne opozicije da je SPC u Crnoj Gori „crkva države Srbije“ odnosno „strane države“. Jedina država kojoj Crkva istinski i bez ostatka pripada jeste država Carstva nebeskog. Sve ostalo je privremeno i zemno, i što bi naš narod rekao „priče pričine“…

 

Crnogotrsko društvo je duboko podijeljeno. Može li crkva približiti udaljenu braću, kako nas Hristos uči?

Jedino na ovaj način. Na temeljima ovog iskaza o Nebeskom carstvu. A taj iskaz nijesam ja izmislio kako bih „smirio strasti“ ili nekom „zamazao oči“… to je temeljni iskaz crkvenog života. Apostol Pavle kaže da mi hrišćani „u ovome svijetu nemamo sigurnog grada, nego čekamo onaj (Grad) koji će doći“. Eto na takvoj vjeri mogu se pomiriti braća, dok će se oko zemaljskih kiljana i taraba uvjek svadjati i oni najrodjeniji.

Šta očekuje crkva od buduće vlasti, odnosno šta će ona tražiti za uzvrat i kako se branite od prigovora da ste Vi glavni kadrovnjak premijera Zdravka Krivokapića?

Najkonkretnije, Crkva očekuje sprovođenje rezultata posljednjeg refernduma o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti (a to su upravo bili prethodni parlanentarni izbori ) i da rastereti naše društvo daljih tenzija, držeći se principa „Caru carevo, a Bogu Božije“. Poslije toga – u Boga se nadam, da će nam dati snage i razuma, da svako od nas, u poštovanju, razumjevanju pa i saradnji tamo gdje je potrebna – nastavimo svojim putem. Nije dobro za državu da ona „osniva“ ili preuređuje crkve, niti Crkvi treba niti joj je na korist da se bavi državnom upravom. To je moj istinsko uvjerenje, pa bih radio protiv samoga sebe, sopstvenih ideala i vrijednosti, ako bi, ne daj Bože, i stoti dio bila istina ono za šta me optužuju neki ljudi koji su očigledno izgubili svaki kontakt sa realnošću. Zašto su ga izgubili – nije na meni da sudim. Neka im je Bog u pomoći.

 

Iz nove opozicije prigovaraju da će izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovjesti kulturna baština Crne Gore preći u vlasništvo države Srbije, a posredstvom SPC, koja je, ističu, registrovana u Srbiji. Je li to tačno?

To je apsurdna i dramatična laž koja ima za cilj smišljeno i plansko produbljivanje podjela! Bez obzira u kojim je sve državama u okruženju i na svijetu SPC registrovana ili evidentirana (kao crkvena organizacija koja se proteže na svim meridijanima ove planete) ovdje je riječ o sređivanju našeg unutrašnjeg crnogorskog pravnog poretka, u skladu sa Ustavom i prethodnim zakonima. Crkvena imovina u Srbiji ne pripada državi nego Crkvi. Čak ni u Srbiji država ne može da konfisjuje crkvenu imovinu i da je proglasi za svoju, pa kako bi to onda mogla da uradi sa crkvenom imovinom u Crnoj Gori? To je neviđena besmislica….

Pri tom, sva imovina SPC u Crnoj Gori adresirana je na njene eparhije i manastire čije sjedište je u Crnoj Gori, i ne postoji ni jedan pedalj (osim izuzetaka koji se i ne tiču samih sakralnih objekata) crkvene imovine čiji je vlasnik neka adresa izvan Crne Gore. E to je notorna istina koja ruši i obesmišljava mrziteljsku ideologiju što je fabrikuje bivša partija na vlasti sa svojim medijskim agentima. U svom ideološkom ludilu, oni hoće da jedno unutrašnje crnogorsko društveno i pravno pitanje predstave kao rat država ili rat svjetova.

Jedina alternativa tome upravo jesu civilizovane izmjene Zakona, koje iz tematike o slobodi vjeroispovjesti uklanjaju imovinsko-pravna pitanja i koja onda, samim tim, upućuju na postupak da se pitanje vlasnistva raspravlja pred crnogorskim sudovima u skladu sa crnogorskim zakonodavstvom, a ne putem pravljenja buke na ulicama i revizijom istorije, koja održava ambijent džungle ili šume, a ne uređene države.