Hrvatska vojska iznenada je 9. septembra 1993. godine izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića, u takozvanom Medačkom džepu. Pobrojana sela do tada su godinu i po bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
Prilikom agresije, hrvatska vojska je pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u agresiji, kako navode u Dokumentaciono-informativnom centru „Veritas”, pobili su i uništili u povlačenju, koje je uz posredovanje Unprofora potrajalo do 17. septembra iste godine.
– Tragedija „Medačkog džepa” odvijala se pred očima pripadnika Unprofora, koji ovog puta nisu bili samo pasivni posmatrači, već su aktivno učestvovali u pokušaju da preuzmu kontrolu nad ovim područjem i spriječe ubijanje preostalih Srba i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi s hrvatskom vojskom i policijom. U ovoj akciji stradalo je 86 Srba: 43 vojnika, šest milicionera i 27 civila. Među žrtvama je bilo 17 žena, a među civilima 22 starija od 60 godina – saopštio je „Veritas” povodom godišnjice događaja u Medačkom džepu.
Hrvatska je po završetku akcije, prema podacima Centra, predala srpskoj strani 52 tijela, pripadnici Unprofora, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli su još 18, dva su izvukli pripadnici Srpske vojske Krajine, a jedno je pronađeno u aprilu 1994. godine. Istražitelji Haškog tribunala u maju 2000. godine pronašli su još 11 tijela sakrivenih u jednoj septičkoj jami u Gospiću. Od pronađenih posmrtnih ostataka ukupno 84 osobe, još sedam je ostalo neidentifikovano. Na listi nestalih nalazi se još devet osoba, među kojima je šest civila prosečne starosti 71 godinu, od kojih su četiri žene.
– U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lobanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsečeni dijelovi tijela, živi bačeni u vatru) upućuju na zaključak da je riječ o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana, a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje”. Komandant Unprofora, general Žan Kot, 19. septembra 1993, posle kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavio je: „Nisam našao znakove života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno” – navodi „Veritas”.
Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala – Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima glavne tužiteljke, uspio da dokaže „paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasla ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi–Norac Haški tribunal je u septembru 2005. godine prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica teretila ih je za ubistvo 28 civila i pet vojnika, kao i za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.
Županijski sud u Zagrebu, u maju 2008, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komandanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komandanta operacije „Džep ’93”, oglašava krivim za nespriječavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava četiri civila i pljačkanje imovine, kao i za ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.
Počev od 2012. godine, hrvatsko pravosuđe optužilo je još trojicu pripadnika Hrvatske vojske (HV): Josipa Krmpotića, komandira izviđačke čete Devete gardijske brigade HV-a, zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK i naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnike iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.
U međuvremenu su sva trojica pravosnažno osuđeni i pred Županijskim sudom u Zagrebu: Josip Krmpotić (osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća) na tri godine, Velibor Šolaja na pet godina i Josip Mršić na tri godine zatvora.
Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim kućama izgorele i četiri žene, za njihovo paljenje niko nije odgovarao.
Stanovništvo
U selu Divoselo u aprilu 1991. godine bilo je 44, u Počitelju 307, a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2025. godine u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije starice, a u Čitluku četiri porodice s ukupno deset članova.
(Politika)
