Glumac Slaviša Čurović: U Crnoj Gori 2006. nije bio referendum, nego pljačka narodne volje!

Glumac Slaviša Čurović zvijezda je mnogih hit serija, među kojima su „Ubice mog oca“, „Crveni Mesec“ i druge. Rođen u Crnoj Gori, godinama živi i radi u Srbiji, koju naziva zemljom koja mu je „sve dala“. Njegovo lice znate iz više od 70 uloga na filmu, televiziji i pozorištu, glas iz prenosa boks mečeva koje komentariše na televiziji, a zbog dizanja tog glasa protiv događaja u Crnoj Gori i suprotstavljanja režimu, godinama trpi pritiske.

U više navrata, nazvali ste Srbiju svojom zemljom, za koju ste sve dali. Kakva su Vaša osjećanja prema Crnoj Gori.

„Nikad, lično, nisam ni priznao rezultate referenduma iz 2006. kada je Crna Gora proglasila nezavisnost. To nije bio referendum, nego pljačka volje naroda. Zato su meni Srbija i Crna Gora i dalje jedna zemlja, sa istim narodom koji u njoj živi, dominantno srpskim, ali i sa svim drugim narodima unutar njih. Crna Gora je sve ono što ja jesam i što volim, ‘Srpska Sparta’, a Srbija je sve ono sto živim i volim i srpska Atina i mjesto zbrajanja svih Srba. Razdvajati ih neću ni po čemu, i isto mi je jesam li u Subotici ili Baru, pravo da vam kažem,“ rekao je on za MONDO.

Da li, zbog glasnog izražavanja stavova o slobodi, politici i vjeri, trpite pritiske ili ste doživljavali neprijatnosti?

„Pritisaka ima još od vremena kada sam bio mlad glumac, suprotstavljen režimu u Podgorici. To se od tada do danas kretalo, od nazovi prijateljskih sugestija da ‘prestanem da se time bavim, jer sam glumac’, do pisanja otkaza u Crnoj Gori, pa sam ga sam dao prošle godine, do onemogućavanja cijele porodice da se bavi onim za šta se školovala i tako dalje… Jedan sistemski pritisak, tako da nazovem, blaži od pritiska koji je moja porodica imala 1948. zbog mog đeda, ali jači nego bilo gdje u Evropi u 21. veku. Hvala Bogu, ne živim dolje već odavno, tako da danas prijete po društvenim mrežama i slično. Kada odem u Podgoricu, baštovanim oko svoje kuće i gledam one najbliže, ako odem da pecam u Herceg Novi, narod mi se zahvaljuje što se borim, na drugim mjestima, koja ne bih da pominjem, me mrko gleda… Ali, navikao sam se i ne osvrćem se. Cijena govorenja naglas, je to. Pa i neka je.“

Vlast se, izjavili ste, nije dogovorila sa crkvom na vrijeme, i rekli ste da smatrate da za to više nema šanse. Za šta ima šanse, a da je rješenje?

„Rješenje je svaki kompromis koji poziciju SPC u Crnoj Gori, tj. njenu Mitropoliju crnogorsko-primorsku, ne stavlja u robovski položaj u odnosu na vlast i koji joj omogućava da nastavi svoj neprekinuti bogoslužeći rad, koji traje već osam vjekova. Dakle, da vlast odustane od zakona, dozove se pameti i zaćuti. Pošto to oni neće uraditi, jer ovo dugopripremano zlo za našu crkvu ima adresu za uništavanje van Crne Gore, a ovi to samo sprovode zarad vlasti i opstanka, biće da će narod morati svojom hrabrom upornošću da se izbori za slobodu. I vjere i slobodu življenja. Jer vjera je osnov slobodnog čovjeka. I samo mirno, da se ne daj Bože, ne desi neki haos, nego kako reče vladika Joanikije, “Do Hristove pobede“.

U svakome od nas, trebalo bi da se nalazi barem tračak želje da kaže i odbrani istinu, ili ono u šta vjeruje. Šta mislite da pojedinci konkretno mogu da urade?

„Pojedinac može da se bavi istinom, nju je najlakše braniti. Ali skup pojedinaca sa zajedničkim ciljem je snaga koja istinu može i mora da odbrani. To je jedino ishodište u koje pojedinac sa odgovornošću može da ima vjeru, jer ćutati nad glupostima, nad neistinama i bahatim voluntarizmom je zaista za svakog zdravomislećeg čovjeka. Dakle, rješenje je ustati i braniti istinu. Svako pojedinačno, čiji glas neko čuje, a svi zajedno, da se više čujemo. Eto, tako mislim o nama pojedincima iz Crne Gore, koji danas, neki ćuteći a neki kao ja naglas govoreći, mislimo isto o ovom pokušaju otimačine crkvene imovine. Oni koji ne misle ovako, a žele da budu deo istog naroda, bolje neka ćute. Jer glupost da odbrane ne mogu, a time svoju promovišu.“

Vi ste i otac, na koji način Vas lično pogađa ova situacija? I odrasli se ponekad „pogube“ prateći je, da li ju je teško objasniti najmlađima?

„Pogađa me da sve što je bila istorija srpskog naroda u Crnoj Gori, a koju sam slušao učeći, koju sam čitao istražujući i ponosio se njome, danas se mora braniti pred svima, pred narodom i ovdje u Beogradu i pred narodom dolje u mojoj Podgorici, pa i pred djetetom svojim. Srećom, moja kćerka i djeca moga brata, koju ne razdvajam od nje, znaju dobro ko su i šta su. I na to sam ponosan. I oni su zadojeni tim ponosom, pa ih je lijepo i gledati i čuti. Sad plaču jer su razdvojeni sumanutim idejama o zatvaranju granice, ali proći će i ova sila, pa će osmijeh zamijeniti suze.“

Gledali smo vas u najvećim TV hitovima prethodnih nekoliko godina – „Ubice mog oca“, „Crveni mesec“, „Južni vetar“, „Žigosani u reketu“, samo su neki od njih. Koji su naredni projekti koje pripremate?

„Nastaviću rad na nekim serijama, snimaćemo i dalje ‘Ubice mog oca’, nastaviti ‘Crveni Mesec’ kao nastavak po imenu ‘Jugoslovenka’, seriju ‘Igra sudbine’ ću snimati cijelo ljeto paralelno sa svim ovim, a biće i filmova i serija još. Nisam vam ja neko ko trči mnogo za poslom i nije mi to primarno raspoloženje, ali što ga više ima, lakše je ovoj djeci iz prošlog pitanja, pa onda što bi rekli dolje ‘sekam’ , ponekad i više nego mogu… A radije bih pecao i komentarisao boks, pravo da vam kažem,“ rekao nam je glumac.